Odmaram oči
Na bjelinama njegove kože
Onda kad mi okrene leđa,
I zaspi,
A ja ostanem sama,
U tami,
Sa bjelinom koju ne vidim
Ali je znam,
Vrlo dobro je znam,
Jer on uvijek spava
Tako
Okeanom leđa okrenut,
Ipak,
Meni.
Rukom prelazim
Preko mjesta neodređenosti
Kao u kakvoj pjesmi,
Simboli stoje usidreni
Na marginama praznine,
Rukopis njegovih leđa
Čudan je,
i neorganizovan.
Al’ ipak
Ima neke muzike,
U teksturi te kože,
Koju gladim,
Dok ulazim u san.