Jedan čovjek riješio je
Da me izmjesti,
Da me izuje
iz mojih udobnih
Papuča,
Doduše, već prilično
Pohabanih,
Da, riješio je,
Rekao mi je
Djevojko, pazi,
Imaš još samo
Dvadeset četiri sata
Života!
Pa dobro, jebi ga,
Kazala sam mu,
To je i dalje
Cijelih
Osamdeset šest hiljada i četiristo sekundi
Disanja.
Za to vrijeme uspjeću
Dozvati svoju
Kraljicu noći,
Sješću i pratiti
Kako se rascvjetava,
Zri,
I
Umire,
Naučiću valjda nešto
Iz života jednog cvijeta.
Njegova raskošna kruna
Pašće preko ruba saksije
Već u zoru,
A meni će ostati
Još cijelih dvanaest sati
Da se oprostim od svjetla.
Biću kraljica
dana
Svog posljednjeg dana.
Svi će se sjatiti
Tu
Kraj mene
I voljeće me više nego ikad.
Psi će ležati tužni,
A mačak će znati,
Znati da odlazim,
I neće mi dati niti jedan
Od svojih devet života.
Leći će na moje grudi
Usredsređen
i tih.
Prevešće me preko rijeke
Stiks
I nastaviti da
Prede.