Jutro.
Maženje sa Reljom.
Vječno oboreni pogled koji liči na tugu.
Oči koje znaju nešto što ja ne znam.
Zašto ne mogu pročitati pogled svoga psa?
Cvrkut ptica u orkestralnom izvođenju.
Svuda su.
Dijalozi, monolozi, hor. Antička drama.
Ni tu ne mogu razaznati ništa sem da je njihova pjesma lijepa. O čemu pričaju ptice?
Moje cvijeće.
Ono sezonsko koje buja sve dok je ljeta.
I ono drugo, koje živi i traje godinama.
Kaktusi, na primjer.
Volim ljepotu njihove ružnoće. Njihovu izdržljivost i dobru opremljenost za preživljavanje u nepovoljnim uslovima. Prošle godine me je jedan, opasni i nakostriješeni, počastio sa sedamdeset osam raskošnih cvjetova. Brojala sam ih. Čime sam zaslužila tu milost, ne znam.
Na ulazu u kuću imam jednu biljku. Kraljicu noći, a ne dana. Stara je to frajla u stvari, i samo jednom mi je, jedne jedine noći, jednog vrelog ljeta, dala da vidim njen cvijet. Prvi i jedini put u životu sjedjela sam pored kraljice. Mirisala je božanstveno, čak do kuhinje. Od njene ljepote blještao je cio hodnik. I noć je odmicala, a ja sam htjela da dočekam zoru, da ispratim visoku gošću kako joj i dolikuje. Ali, ono slabo ljudsko u meni, ono isto ljudsko zbog kojeg je i Gilgameš izgubio travu vječnog života, htjelo je da spava. I san je dolazio sporo, ali nezaustavljivo. Rastale smo se kraljica i ja, tu pokraj ulaznih vrata jedne obične kuće jednog običnog naselja koje je spavalo na obodu jednog običnog grada.
Čuda se i događaju na najobičnijim mjestima. Ljepota se rađa tamo gdje je najmanje očekujemo. Ponekad tim čudima prisustvujemo. Najčešće ih ne primjećujemo.
Orkestar i dalje svira. Violine, saksofoni, tromboni, dozivaju se skraja nakraj mog vrta. I mačak u mom naručju prede drhteći u naletima. Sanja. Privijam ga na grudi, grlim čvrsto, predajemo se oboje toj bliskosti, toplina njegovog tijela lako savladava sloj moje tanke haljine, i duša, smještena tu negdje u prsima, grije se na vatri tog mekog tjelašca koje upravo bije neku mačorsku bitku, u dimenziji do koje, takođe, ne mogu da doprem. Šta sanjaju mačke?
Pomišljam – Bože, kad malo zagrebem površinu, ja nijesam ništa do Alisa u sopstvenom vrtu, u kojem se odvija život paralelan s mojim. Čula hvataju tek pojavne oblike stvari, vidim, čujem, dodirujem, udišem, volim, predajem se, uživam, ali nailazim na granit pri pokušaju da razumijem pogled moga psa, drhtanje moje mačke, razgovor ptica, tajnu kraljice noći.
Zrikavci zriču. Pjesnikinja je govorila da zriču tužno. Da li je ona razumjela više?
Jutro odlazi.
Vrućina ljetnjeg dana nastupa onda kad zrikavac počne da zriče.
Ovo je jedino što sigurno znam.