Rano jutro.
Baba sjedi na krevetu. Rasplela je kosu. Tamnosiva je, sa gustim šarama srebrne. Nekad je bila zlatna. Tako pričaju. Ćutim i gledam. Uzima češalj, pa razdvaja kosu po sredini. Češlja jednu stranu. Radi to polako. Ujedno prečešljava misli. Pogled joj bludi nekud po podu, dok opale vlasi rutinski skuplja u jedan crnpurast svežanj. Onda koščatim prstima počinje da plete. Oni vješto izvode svoj jutarnji ritual – razdvoj, prepleti, upleti, dopleti… Obožavam ovu igru prstiju. Kako joj polazi za rukom da plete, a da ne gleda. Ko zna dokle je u mislima stigla. Ovo su jedini trenuci kad može da se opusti, odloži žezlo, zaplovi za svoj groš prostorima sadašnjosti, ili sjećanja, ili kratkoročnih i dugoročnih planova za budućnost. Prsti se sad već spuštaju nisko, pletivo je sve tanje i tanje. Zatim onaj svežanj iščešljanih vlasi upredaju u nit, pa njime vezuju pletenicu. Potom prelaze na drugu polovinu kose. Ne žure. Ponavljaju isti postupak – razdvajaju, prepliću, upliću, dopliću, sve do ponovnog ispredanja niti i vezivanja. Pletenice su gotove. Sad ih podiže i ukršta, pa na glavi savija vijenac. Frkadelama ga učvršćuje. Zabada dvije sa strana, dvije pozadi. Stavlja maramu. Ovo je ona za svaki dan, crna, ali već izblijedjela. Ako je dobra, ne bježi. To je glavno mjerilo za provjeru kvaliteta marame. Brzo prekriva vijenac i podvezuje ga na potiljku.
„Mile, jesi li budna?“, pita me.
Ima razvijenu tehniku obuvanja čarapa jer ne može dovoljno da se sagne. Ne spavam, pa skočim da joj pomognem. Vjerovatno mi je sedam godina. Ona upire, ja povlačim i tako zajedno navlačimo jednu pa drugu čarapu. Sastav im je čista, gusto tkana sintetika, od nošenja već izrutana i sa ponekom rupicom koja prijeti da postane rupa. “Otišla im je žica”, kaže, dok ih obručem od lastike zadržava u mjestu, nasred butina. “Moraću ih bačit uskoro, ne valjaju boba.” Bjelasa se njena koža, prozirna, glatka, meka kao tek napadali snijeg. Stara, a mlada, netaknuta decenijama. Najfinija ženska koža. Ispod kombinezona nazirem njene uvele, otegnute grudi. Osjeti da je posmatram pa brzo navuče bluzu i onim čvornovatim prstima uspije da je zakopča. Zatim navlači rašu, i to obavezno odozgo, nikako preko nogu. Pa opasuje travezu koju joj je snaha sašila. Snaha, moja majka, pravi je majstor u šivenju traveza. Sašila ih je za gotovo sve žene u selu. Ova koju baba sad vezuje oko struka crna je (drukčija i ne može biti), ali poprskana jedva vidljivim bjeličastim cvjetićima. Znak da je izašla iz najdublje korote. “Vrijeme je i bilo, poslije trides’ godina” – ponekad pravda sebe. Traveza joj je od proljetos. Opšivena je tankom crnom vrpcom, i ima našiveni džep na lijevoj strani. U njemu je na trokut složena bijela maramica, ključ, šljiva ili džanja za neko od unučadi.
*
Tu, ispred šporeta na drva, na babinoj sećiji i na dva škanja koja su bratu, kad ih prevrne, služila kao automobili, sjede žene. Sve u crnoj odjeći, sve zabrađene crnim maramama. I djevojčica među njima. Ona im čita pjesmu iskovanu u desetercu, po ugledu na stare narodne. Ispjevao ju je neki slučajni očev saputnik na relaciji Podgorica – Danilovgrad. Pjesma pripovijeda o pogibiji njegovog dvadesetogodišnjeg sina u saobraćaju. Atmosfera je epska. Nedostaju samo gusle i jedna muška glava da uz njih zapoje. Ali, djevojčica čita uživljeno, uvjerljivo. I žene plaču. Čuje njihovo šmrcanje i vidi suze kako se kotrljaju kao kamenje. Iz traveza vade svoje maramice. Poneka se divi djevojčici: „Divno li ova mala čita.“ „Oj, bogoti, u koji je razred?“ – pita šapatom druga. “Ja’nim da još u školu ne ide” – uzvraća prva. Napolju mrkli mrak. U kući još veći. Čkiljava sijalica samo naglašava odsustvo svjetla. Slabašno svijetli jedino Djevojčica, njeno lice, njena kosa. Onda i nju sasvim prekriva mrak, i ona, kao i sve žene, plače za mrtvim junakom.
*
Lice starog umivaonika potkorušteno je i ispucalo. Pa ipak, drvo je zdravo i linije ugodne oku, zato i nije teško zamisliti kad je ta bijela farba bila sasvim mlada i kad je on sijao u punoj snazi, nov i uglačan. Na njegovoj površini, u posebno napravljenom kružnom otvoru užlijebio se kain od bijelog emajla. Pored kaina sapun i kofica s vodom za umivanje. Tu djevojčica glanca svoje zubiće i propinje se na prste ne bi li se oglednula u malom kvadratnom ogledalu bez rama, okačenom previsoko. Na donjoj polici kazan za otkuvavanje veša i pored njega deterdžent za pranje zvani Radion, u tamnoplavoj kutiji sa žutim zrakastim štraftama. Majka iznosi ispred kuće kazan s tek otkuvanim peškirima i čaršavima. Gust oblak pare izdiže se nad njim. Djevojčica se namješta da udahne što dublje miris čiste hemije. Sve se puši. Čeka da se ohladi. Majka zatim naliva vodu u veliku limenu kopanju. Ispira. Proliva vodu po verandi, pa mete nakupljenu prašinu, trunje, prljavštinu. Svaku kap treba upotrijebiti za nešto korisno, jer vode u kršu nema. Vode nema. Vode nema. Ovo čuje nebrojeno puta svakog dana.
Babin metod pranja bio je živopisniji. Kazan sa otkuvanim čaršavima, peškirima, vešom, smještala je u krošnje, a krošnje uprezala na magarca, spuštala se do rijeke, i tamo na izvoru, u izobilju vode, ispirala. Potom se vraćala kući i cio taj prtljag prostirala na žici razapetoj između dvije murve. Rašireni čaršavi mirisali su na pelin, a možda i na bosiljak, i na origano čak, i sigurno na majčinu dušicu, i još sigurnije na poljsko cvijeće, na trave hiljadu puta svježije i mirisnije od bilo kojeg „lenora“ ili „ornela“ današnjice. I ovog časa čaršavi se vijore na vjetru poput zastava, gotovo da ih mogu dodirnuti, i gotovo da se mogu sakriti malenoj sestri iza njih. I ta lepršava bjelina popunjena zakrpama, tako jasna i prisutna, donosi misao o životu – da, bio je i težak i lijep, i mirisao je. Ponekad oporo i teško, ponekad lako i okrepljujuće, ali nikad bezbojno, nikad prosto.
Danas nema ni čaršava, ni žice, a ni murvi. Jedna je odavno mrtva i posječena, a druga stoji kao strašilo, suva i iskežena na one koji joj katkad dođu u posjetu. Nema ni krošnji pletenih od pruća, ni dobrog magarca Murike. Njegovo je njakanje djevojčica oponašala sa priličnim talentom. Natovaren burilima vode, ili vrećama brašna, znao se zalediti usred spržene šipkovine, i očima saopštiti: Sa ovolikim teretom ni makac odavde ne idem, vjeruj mi. Tako bi stajao sve dok otac, stric ili baba ne dođu da ga oslobode.
Ali, i sloboda i ropstvo imaju svoj kraj, dragi Murika…
Grob mu je nakraj livade, malo dalje od kuće, prekriven kamenjem, obrastao travom. Pokoji put mu, kad narijetko dovde dođe, pored uzglavlja prisloni cvijet.
Običan livadski ladolež.