Odjednom je imala novi način uvida. Dosad su starili drugi, sad, prvi put, starila je ona lično. Osjećala je to po bolovima u krstima, u leđima, po bolnoj zategnutosti vrata, po ramenu zbog kojeg je uzalud išla na fizioterapije. Lijevi kuk joj je takođe s vremena na vrijeme javljao da je tu, da ga ima. Dok ne zabole, nijesmo svjesni da imamo ruke, noge, kičmu, bubrege, želudac. Kako smo prokleti, mislila je, kako smo plitki. Vjerovala je kako će nju zasigurno zaobići muke menopuze. Proći će, a neću ni osjetiti. A onda ju je strefilo. I evo sad, dok skreće u ulicu koja vodi pravo prema njenom poslu, ona osjeća kako se oluja sprema. Još uvijek je nema, ali misao da će ona uskoro doći, uvijek je at predvodnik. Na njemu je glasonoša koji duva u rog. On najavljuje borbu. Vatra se prvo zapali u prsima, napne se nešto neprijatno, toplo, osvajajuće, što nema imena i što brzo jurne gore prema glavi, pa kao iznenadni požar udari u mozak, munjevito šibne iznutra ka porama na koži lica, pogotovo nausnica, po rubovima čela, iza vrata, i onda se kovitla i kovitla, cijedeći u galopu graške znoja i tjerajući crvenilo na obraze, vrat, poprsje. Cio taj proces traje ravno dva minuta, mjerila je štopericom, i za to vrijeme, ne samo da gori njeno tijelo, nego bukte sve njene misli, trese se cijelo njeno nervno stablo, i sve što na tom stablu, poput prezrelih voćki, treperi i njiše se, prijeti da padne u ambis propasti i nepostojanja. Misli koje se u toj vatri rađaju, ništa su drugo do plameni jezici koji šište i koje ona, kad ima snage, ili kad mora, ili kad hoće, uspijeva obuzdati, ali ima dana i trenutaka kad nema snage, i kad ne mora, i kad jednostavno ne želi da ih obuzda. Tada se, kao lava, obrušava na onog ko joj prvi do ruku, tj.riječi, dođe, a najčešće je to Ognjen, zapravo niko drugi do on, pa zapjenjena bujica riječi prelazi preko njenih usana, i svako to krilato plamteće čudovište gleda kako da zada bol, i da vrati milo za drago za sve nepravde, trpljenja i potiskivanja koja kao žena mora nositi na svojim leđima otkako je ima. I to ne ona, ta i ta, po imenu i prezimenu, nego kao biće, još otkako je nepravedno optužena da je kriva što je Adam istjeran iz raja i otkako je kažnjena da zanavijek nosi teže breme. Zašto sam ja ta koja mora prolaziti još i ove drame, zar nije dovoljno deprimirajuća sama činjenica da starim, nego još treba da starim i nestajem u požarima sopstvenog tijela, požarima koji me, kao travku, slamaju po deset-petnaest puta na dan? Zašto ja, zašto ne ti? Zar ne bi bilo kosmički pravedno da bar muke prelaska iz zrelosti u starost proživljavaš ti a ne ja? Zar ne bi bilo pravedno da me ova čaša mimoiđe, ako me već nije mimoišao hiljadu i jedan kućni posao koji bi trebalo da dijelimo. I kako si samo spokojan ispred tog svog računara, kako mudro čekaš da ova oluja prođe, pametan si, da, i proći će kao što su sve dosad prošle, možeš li bar raščistiti taj krš sa stola, ne očekuješ valjda da ga ja sklonim, ili možda upravo očekuješ, stvarno, čovječe, kako možeš, jesi li ti onaj koji me voli, ko bi rekao, kakva sve lica ljubav ima, ne, to nije ljubav to je parodija ljubavi, i znaj da ovo što osjećam i govorim sad, jeste istina, nema istine dok su mi ružičaste naočare natakarene na nos, ovo je istina, ovo, da ti mirno sjediš, dok se ja mučim, i gorim, i preznojavam se, poslije ovoga možeš da me baciš, samo da znaš, i ne vidim da ti je žao. To je najgore, ne vidim da ti je žao i imalo teško zbog toga. Zaćuti iznenada, osjeti kako nailazi oseka, vatra se najednom gasi kao da je neko pritisnuo turn off, dva minuta su protutnjala, nisu to dva minuta, to je sto dvadeset plamenih konja prešlo preko nje, izvukla je živu glavu, tijelo joj je izmoždeno i mokro, i potreban joj je odmor. Ali, sad u autu, nema Ognjena, a nema ni odmora, nema ni vode, da polije zgarište i okrijepi se. Žeravice misli puše se još koji trenutak, a onda zaboravlja kao da požara nikad nije bilo, podiže se stablo života u njoj jednako vitalno i čilo, bez sjećanja na dramu. Pomišlja na Ognjena, najčešću žrtvu njenih elementarnih nepogoda. Ponekad mu kaže izvini, ponekad doda ali samo da znaš sve što sam rekla to stvarno i mislim, ponekad nastavi kao da ničeg nije ni bilo, a ponekad još zadugo ostane ozbiljna i daleka. Ponekad dođe i poljubi ga. Ponekad to učini on. Ali, samo ponekad. A trebalo bi stalno. Jer, ljubavi i utjehe nikad nije dovoljno, jer se jednakom brzinom i troši i obnavlja, ako se obnavlja. Ljubav nikad ne stoji u mjestu. Vodostaj ljubavi varira u zavisnosti od količine padova i uspona, od snage vatri i brzine gašenja, od toga koliko je daješ i koliko je primaš. Ne valja samo da daješ, ne valja samo ni da uzimaš. Moraš da joj nađeš tačku oslonca, da imaš u sebi onaj navijeni sat sa alarmom koji te uči čarobnjaštvu da je održavaš živom i snažnom sve vrijeme, a posebno pri ulasku u starost. Posebno tada. I to mu je ponekad govorila.
