Godinama je tragala za melodijom koju je slušala jednog davnog srećnog ljeta. I kao što neminovno biva, ljeto je odjezdilo u prošlost, a Maxell kaseta ostala je da čuva sve ono što je polako nestajalo u maglama zaborava – nekoliko pijanstava, jedno svitanje na vrhu planine, ljubakanje na pješčanom žalu, putovanje u osvit rata, nenadani komad izvojevane slobode, mogućnost da se izmjesti iz sopstvenog života i da ga vidi sa pristojne udaljenosti. Bilo je to ljeto koje ju je promijenilo. Saznala je da nije ružna. Da može biti privlačna. Da voli srebro. Da joj dobro stoji kratka kosa. Da mora biti samostalna. Da se život nastavlja uprkos gubitku.
Sem hitova koji su potresali planetu tog ljeta, na kaseti je bila i jedna njoj sasvim nepoznata pjesma, nepoznatog imena, nepoznatog autora, i magičnog pjevljivog refrena. Glas soliste bio je zvonak i snažan. Bez napora je izvodio i najviše dionice melodije. Međutim, magija je bila u njenoj neuhvatljivosti, u onom neobjašnjivom nečem koje čini da nikad ne znamo zašto volimo ono što zaista volimo – nije joj mogla odrediti godine nastanka, ni žanr, nije pobuđivala radost, nije pobuđivala tugu, nije bila pjesma za široke narodne mase, a ni pjesma za najveće muzičke sladokusce. Ali je imala tajnu. Počinjala je nekim posve jednostavnim tonovima, ne obećavajući ama baš ništa, a zatim je u središnjem dijelu dosezala čudesni krešendo. Bilo je u njoj nečeg tako maznog, tako neodoljivog, u djeliću jednog lajtmotivskog takta glas pjevača izvijao se tako ljupko, kao kad se, pri dugo čekanom razrješenju kakvog problema, probudimo u cik zore i pomislimo kako je najzad sve u redu, pa nam se iz duše otme slatki spavljivi uzdah poslije kojeg ponovo utonemo u san. Upravo takvu zvučnu parabolu izvodio je taj nepoznati glas.
Zaustavljala je kasetu, premotavala unazad, i ko zna koliko puta čekala voljeni detalj, koji je uvijek iznova i iznova obuzimao njenu dušu, i svaki put objavljivao isto – da je čin stvaranja bio i ostao čudo, i da je muzika sama najveće od svih čuda.
Onda su je životni vihori odnijeli dalje. Sjećanje na pomenuto ljeto ustupilo je mjesto novim dobima. S tim udaljavanjem polako je iz opticaja, i iz navike, i iz kuće, iščezla i pjesma.
Ali, jednog dana sjetila je se, zapravo pomislila, kako je odavno nije čula. Interesantno, sve ostale kompozicije sa te kasete sretala bi na različitim radio ili TV talasima. Od ove nikada i nigdje ni traga ni glasa. Da li je moguće da se utopila u okeanu komercijalnih melodija? Zar može biti istina da ju je toliko taklo nešto što nije uspjelo položiti ispit vremena? Najgore od svega bilo je to što se ničega, ili gotovo ničega nije sjećala, sem koliko ju je voljela. Počela je tragati. U neprohodni gustiš zauvijek izgubljenog upalo je sve osim tog jednog takta, tačnije, jednog djelića takta koji nije značio ništa. Nije se sjećala nijedne jedine riječi refrena. Prvih godina potrage slušala je muzičke stanice na radiju i televiziji. To je bilo sve što je mogla činiti. Slušati, čekati i nadati se. Onda je otkrila džinovsku prašumu You Tubea. Znala je da se to što traži nalazi tu. Ali, kako naći iglu u plastu sijena? Činilo joj se da pjevač u jednom času izgovara riječ Japan. Tragala je za pjesmama koje sadrže tu riječ. Počinjala bi da sluša sve kompozicije koje bi pretraživač ponudio, pa odustajala. S vremena na vrijeme rekla bi nekom od svojih prijatelja: Znaš, godinama tražim jednu pjesmu. Šta znaš o pjesmi, pitali su je. Ništa. Pa kako misliš da je nađeš? Ne znam, ali tražim. Onda bi zaboravljala, išla dalje, putem kojim je morao ići svako. Ponekad bi zastala i cio dan izgubila u traženju igle. Ponekad bi samo razmišljala, evocirala dane kad je intenzivno slušala, pokušavala da od mikronske čestice sjećanja načini bar zrnce pijeska, ali uzalud. Ponekad bi samo pomislila – Bože, kako bih voljela da je čujem! Kako je bila lijepa! Kako mi je nasušno potrebno da stavim tačku na potragu, da počinem! Kopkanje je trajalo godinama.
***
Tih desetak rokovnika smještenih u staru kartonsku kutiju nazivala je svojim sabranim djelima. Znala je da kad-tad mora odvojiti vrijeme i skupiti snagu da ih otvori. Trebalo joj je hrabrosti. Ne samo zbog neizbježnih misli o prolaznosti. Nego i zbog bola. Onog sa kojim se u međuvremenu izborila i pobijedila ga, a koji je u zapisima ostao isti onakav kakav je bio kad je najviše bolio. Malo je tu bilo svjedočanstava sreće. Sreća je oduvijek bila dovoljna sama sebi. Sreća nikad i nema potrebu da se dijeli, analizira, razlaže. Neprevodiva je u riječi. U pisanoj formi često postaje kič. Imala je utisak da bi je umanjila ako bi krenula da je prenosi na papir, kao da bi u tom tranzitu razvodnila njenu intenzivnu suštinu. Pa i bol je ublažavala tako što ga je pretakala u slova. Iznosila ga je iz sebe, predavala papiru, i oslobađala ga se. Koliko puta joj je bilo lakše kad bi uspjela da ga ukotvi u luci svog rokovnika. Kad bolje pogleda, svi njeni rokovnici, ta njena sabrana djela, bili su luke njenih bolova.
Ona, dakle, hrabro otvori jedan od njih. Pogleda – godina 1998, i onaj duboko potisnuti svijet primi je u sebe opet. Uđe u jedno decembarsko veče. Jedna mlada žena sjedjela je pokraj peći i pisala, a bila na raskrsnici. Misli su joj letjele putevima od kojih je morala odabrati jedan. Nabrajala je prednosti i nedostatke oba, osluškivala svoju intuiciju. Trebalo je odlučiti brzo, nije mogla vječno stajati u mjestu. Slova nejednaka i nemirna. Krivudava linija jednog nervoznog, uplašenog rukopisa. Papir je, terapeutski, upijao izlive njenih strahova. Djevojka je putovala sve dublje i dublje, razgrtala slojeve sebe, pokušavala da nađe odgovor. Koji je pobogu pravi put?
Ova današnja žena upade cijela u taj rukopis, i još jednom proživje sve. Osjeti kako joj srce lupa, suoči se sa svojom nekadašnjom borbom, osjeti iznova bol mladog neiskusnog bića koje je nekad bila. Onda joj na sreću pade na pamet kako ona sad uveliko gazi svoje zrele godine i zna ono što ova djevojka nije mogla znati. Sa olakšanjem pomisli kako se nikad ne bi vratila u svoju mladost, i što je još važnije, kako je sve izašlo na dobro, i bilo kako je trebalo da bude. Bio je to trnovit, ali dobar put.
Na kraju tog bolnog autopreslišavanja, ta davna djevojka napisa nešto od ćega ženi zastade dah – Jutro, jutro će sigurno biti pametnije. Oslušni sada pjesmu koja upravo počinje.
Čitkim i jasnim slovima ispisan, stajao joj je pred očima prvi stih refrena.
Igla je bila nađena.
