Vjetar huji u krošnji usamljene smreke. Pod njom smo se, znojni i zadihani, sklonili od podnevnog avgustovskog sunca. Ova smreka je omiljeno mjesto zaljubljenika u jedan od najljepših krajolika Durmitora. Odavde puca pogled na Vražje jezero pravo, na malena planinska sela desno, na Stožinu lijevo, iza koje vijuga put do Sedla.
On sjedi ispred mene, okrenut jezeru. U ruci mu je knjiga. Gledam njegovu sijedu kosu, i tjeme prekriveno paperjem rijetkih srebrnih vlasi. Danas je dobro raspoložen. Sva nervoza iščilila je kad smo sjeli u auto i zaputili se ovamo. Interesantno, nijesam srela statičnijeg čovjeka, koji više voli da putuje. Kad sam s njim za volanom po ovim putevima, ponese me ubrzano promicanje planinskih pejzaža. Osjetim koliko volim izoštrenost tih slika, bistrinu boja, jasnu izdiferenciranost neba i gora, neba i goleti, neba i četinara. U mom primorskom svijetu nema tih granica. Boje neba i mora u neprestanom su stapanju, pa i planinski vijenci lebde u izmaglici ljetnje žege, razliveni u sivoplavičastim nijansama. I dok nadiru novi i novi kadrovi, samo kretanje uvodi moje misli i osjećanja u neku veću brzinu. Kažem mu: Nevjerovatno, koliko je putovanje, to jest kretanje samo po sebi, vrsta užitka! I kako to postepeno penjanje ka određenom cilju otvara naše unutrašnje prostore i daje mogućnosti lakšeg i bržeg uvida o životu, istini, suštini, ma, tačno nam u momentu bljesne ono što… – Lakše malo, prekine me kad vidi da sam se zanijela, pa naglo i oštro stanem da sječem zavojite predjele.
Sad smo tu, pod smrekom. Pored nas leže dva naša psa.
Relja, dijete vode i trske, dosad se kupao u jezeru, a ja sam posmatrala kako mu kroz ševar lijevo-desno vrluda bijela peruška repa. Deset je godina star, i samo voda ima moć da ga vrati u stadijum kad je bio nezaustavljivi dečko. Kad bi me neko pitao postoji li nešto što ovaj pas voli više od svojih najbližih, znala bih odgovor – na ovom svijetu Relja najviše i najstrastvenije voli Vodu.
Mala je samo oprezno pokvasila šapice, pa se ispela do mene. Vodu ne voli. Ona je čuvarka svakog našeg gnijezda, bilo trenutnog ili trajnog. Tu gdje smo mi naša je teritorija.Kad bi zatrebalo i život bi dala za parče osvojene zemlje. U stvari, Mala je miroljubiva, i prihvata sve što prihvatamo mi. Njen početni bučni nastup obična je varka. Potrebno je samo ispružiti ruku i zagolicati je ispod njuške, i ona će smjesta zaplesati u svom lambada stilu. Ne postoji dobrodošlica nevinija od te.
Sve naše predstave o planinskim jezerima, u kojima tamna voda stoji kao ogledalo guste četinarske šume, pale su u vodu kad smo prvi put ugledali Vražje jezero. Izniklo usred durmitorskih visoravni, bez i jednog jedinog drveta oko sebe, ono je ogledalo samo i isključivo nebu. Zato mu je i boja po cijelom obodu azurnoplava, takvu sam vidjela jedino na jugu Francuske, nekad. Unutar tog svijetlog obruča prostire se široko jezgro tamnije, ali ne sasvim tamne plave.
Tu je dubina veća, kaže mi on.
Kakva božanska ljepota! – nadima se uzvik u meni. I to jezera koje se zove Vražje! Kako to?! Ukucavam u pretraživaču „legenda o …“. Čitam priču o šumi koja je postojala na mjestu jezera, saznajem da su u šumi živjele vile, vilenjaci, vrag i vražica, da ju je udar groma zapalio, pa su se vilinska bića sakrila po prostranstvima Durmitora, a vrag i vražica baš ovdje, u jezeru od kiše nastalom. Tu su potom sagradili i ledeni dvorac, u kojem borave sve do naših dana.
Čovjek je dovjeka tragao za odgovorima. Mi bez doktora Gugla ne bismo umjeli živjeti, ali onaj daleki predak koji je sjedio nekad na ovom istom mjestu i postavljao ova ista pitanja, nije imao ničeg do sopstvene inteligencije, mašte, i vjere u sile Dobra i Zla. Legenda o ledenom dvorcu koji počiva ispod površine ove vode, njegov je odgovor. I zavidim mu. On je mislio, maštao, i vjerovao, a ja sam se samo lijeno poslužila tek jednom od mogućih informacija sa vječito punog globalnog poslužavnika.
Pratim pokretne figure u liniji one kristalnoplave kružnice, nadam se da nijedna od njih neće nastaviti dalje i zaplivati dublje u tamnu nutrinu jezera, jer legenda kaže kako vrag i danas vreba lijepe djevojke, a vražica pastuve, lijepe mlade momke.
I dok osluškujem tanušne glasove djece, koje ni uz najveći napor ne mogu razaznati, tu ciku punu uzbuđenja i radosti, dok upijam život trava, i jeku toplog i istovremeno svježeg planinskog vjetra, osjećam da sam tu, da cijelo moje biće treperi i diše, budno i prisutno od nožnih prstiju do tjemena, pije posvećeno i usredsređeno sa izvora ljepote, a žeđ za ljepotom sporo se i rijetko toli. Nešto od te ljepote treba ponijeti sa sobom, ogrijati njome i dane kad je neće biti takve i toliko prisutne. Jedan njen majušni dio staće u objektiv fotoaparata, nešto veći u zavijutke moga pisanoga tkanja, a najveći će ostati ovdje gdje jeste, da bude vidik onom sljedećem, ili onoj sljedećoj koja će se uspeti iz podnožja do ove smreke, da pod njenom krošnjom sanja, voli, i iscjeljuje se, kao ja sad. Ne može ovo čudo u stvari nikud, neprevodivo je u sliku, riječ, pokret, ili zvuk, preduboko je, preširoko je, obični mu smrtnici obale ne mogu sagledati. Vrag je tu umiješao prste.