Ustaje naglo i sudara se sa hladnoćom januara u svojoj kući. Uključuje klima uređaj, oblači bade-mantil i odlazi u kuhinju da pristavi vodu za kafu. Uključuje zatim ringlu, otpija po navici čašu mlake vode, a potom, kao i svakog jutra, postavlja sebi pitanje da li će dok voda provri uspjeti da završi svoje pripreme u kupatilu. Nevoljno takmičenje počinje. Ulazi u toalet. Na brzinu baca pogled na svoj odraz u ogledalu. Čini to po navici, iako zna da sem podbulog i izboranog lica nema šta vidjeti. Ipak, ponekad se desi, a evo dešava se i ovog jutra, da zaključi kako je isto ovako izgledala i prije petnaest godina, i da, zapravo, ona i ne vidi baš najjasnije znakove starenja na sopstvenom licu. Pričljivije su ruke, vrat, dekolte. Najpričljivije je ono što i nije tako vidljivo – koštano-mišićni sistem koji iz dana u dan sve više zateže i škripi, i boli, ponekad jako, toliko da ne može zaspati bez tablete.
Nakon tog brzinskog sretanja sa jutarnjim izdanjem svoga lica, i nakon odbacivanja misli o sopstvenom starenju, ona sijeda na WC šolju i sluša žubor sopstvene mokraće. Razmišlja šta da obuče za današnji dan. Ormar je pun odjeće koju ne nosi. Pitanje odabira uvijek je rješavala naprečac, u vremenskom škripcu, kad dođe neodložni čas da mora uraditi to – obući se. I oblačila bi brzo i bez dvoumljenja neke od odjevnih predmeta, i začudo uz pomoć kakvog zanimljivog detalja, uspijevala složiti djeliće kompozicije i dovesti ih u neku vrstu harmonije, kojoj je uvijek moralo nedostajati nešto – da bi bila potpuna. Za nju je upravo takva, nepotpuna harmonija bila jedino prihvatljiva. S podozrenjem je gledala na savršeni sklad. Lampice za uzbunu palile bi se kad god bi upoznala nekog ko odaje utisak fizičke ili moralne besprekornosti, ili kad bi ušla u savršeno uredan i sterilan prostor. Ovdje nešto nije u redu, mislila bi. Sve joj je to mirisalo na bolnicu, ili u boljem slučaju, na apoteku. Apsolutna harmonija je čedo umjetnosti, mislila je. Tamo je njeno jedino pravo mjesto. Na Vermerovim platnima, na primjer. Ili u Skarlatijevim sonatama. Ili u glasu Fredija Merkjurija. Ili u Hamletovim solilokvijima. U bilo čemu drugom, smatrala ju je dosadnom, čak i opasnom. Vjerovala je da iza svakog savršenstva čuči bolest, ili nesreća. Zato je više voljela kad štrči kakva neuklopljena boja, ili nepravilna perla, ili kad tanki sloj prašine prekrije komodu u dnevnoj sobi. Kako god, malo mašte i mnogo žurbe – bio je to recept za njene svakodnevne odjevne kreacije.
Ali ona sad ponovo staje pred ogledalo. Ovog puta ne bježi. Gleda se licem u lice sa samom sobom. Pod neonskom svjetlošću tamne se kesice ispod očiju. Pogled koji vidi umoran je i mutan. Sve rjeđe u ovim jutarnjim susretima nailazi na svoje bistro oko. Sjeća se sličnog pogleda svoje babe. Krenula je i ona na taj put, jasno je. Brzo se umiva, pere zube, nanosi kremu na lice. Pomišlja kako uopšte ne vjeruje u blagotvorna dejstva kozmetičkih preparata, pa ni u dejstvo ove kreme, misli kako je sve to nezdravo, i nepotrebno, sjeća se visokih fabričkih dimnjaka u Normandiji, bile su to fabrike kozmetičkih proizvoda, staklasti dim izvijao se u etar i trovao prirodu, da bi nastala ova krema. Da, mislila je, bez ovoga bih svakako mogla u životu. Odbacuje sve te remetilačke misli. Nakon kreme dolazi korektor, dolazi puder, dolazi rumenilo, prema tome, mora se prvo nahraniti koža, mora se napojiti kao biljka, prije nego primi na sebe slojeve maske. Čini to, maskira se hitro, rutinski, na jedan te isti način godinama, i vidi kako se objekat posmatranja postepeno mijenja, slika postaje prijatnija, i nakon nanošenja karmina i lakog pročešljavanja kose, sasvim prijatna. Napušta zadovoljna kupatilo, juri u kuhinju gdje voda uveliko ipak vri, konstatuje kako je i ovog jutra izgubila u borbi sa njenim proviranjem, voda je bila brža, voda je uvijek brža i moćnija, naravno da je gotovo sva i isparila, i ona je sad već i udiše, a da to i ne osjeća. Zato doliva malo hladne, stavlja šećer, potom i kafu, kašičicom koju je kupila u jednoj prodavnici poklona, kad je prvi put bila u Parizu. Voljeni napitak klobuča i podiže se kipteći, ona ga sklanja s vatre i naliva u omiljenu šolju, dar njene kume, koja živi predaleko, predaleko da bi zajedno pile kafu više od nekoliko jutara godišnje. Pijući iz ove šolje, ona se neminovno sjeća nje svakog dana, i misli kako se upravo u toj šolji krije jedno od onih bogatstava koje nam pružaju obični mali predmeti, moćni da prevale razdaljine prostora i vremena, i da ožive glas, oko i pokret onih od kojih smo trajno i bolno odvojeni, bilo da žive stotinama ili hiljadama kilometara daleko ili ih više i nema na licu ove zemlje.
Miris vrele kafe djeluje motivišuće, i tjera je da uoči kako kroz kuhinjsko okno dolazi sunčev zrak. Kuća se i njime grije. Seli se u dnevnu sobu, ka svojoj fotelji, vodeći prethodno računa da ne zaboravi neophodne stvarčice – kutiju s cigaretama, upaljač, pepeljaru, naočare, knjigu koju trenutno čita, mada zna da neće čitati. Ona sijeda, i kao po nekom nakrivo nasađenom pravilu, ipak zaboravlja nešto od nabrojanog, ovog puta cigarete koje ostaju na kuhinjskom pultu. I tu već sjena nervoze, izazvana nezadovoljstvom što se ovaj scenario ponavlja iz jutra u jutro, promine njome, i kafa već izgubi na svojoj mirišljavosti, i sam čin druženja sa njenim aromatima postane nekako manjkav. Ali, snaga racija vraća je u pređašnju ravnotežu, naučila je najzad te tehnike vraćanja ili očuvanja dobrog raspoloženja, polako pali cigaretu i ispija prvi vreli gutljaj. Sve dok je vruća, kafa ne gubi na ljepoti, i ona osjeća kako joj prijatna tekućina klizi niz grlo, i kako je blagotvoran i vrijedan ovaj sićušni grumen života u ovo rano jutro. Nažalost, vrlo brzo ta ista kafa gubi reskost vreline, i kako prestaje da bude vruća, tako se razrjeđuje i osjećaj užitka, i nju već pohode misli o kratkom dahu tog rituala, o kratkom dahu svega na ovom bijelom svijetu. I cigareta već dogorijeva, a ona se nije još čestito dohvatila nijedne jedine misli o danu koji je čeka, i nije uspjela da se poveže sa samom sobom kako treba, a njoj je nasušno potrebno upravo to – da se čvrsto na kratko sjedini sa sobom, a onda da se na neki način od sebe i oprosti, i da se usredsredi na onaj drugi, javni dio svoga ja, na sve predstojeće obaveze, da ih poređa u glavi, i rasporedi u vremenu. Tome, valjda, i služi kafa.
Međutim, gleda na sat, i činjenica da je vrijeme iscurilo, ispunjava je gorčinom i napetošću. Brzo ustaje, i isti onaj mobilijar sad vraća u kuhinju, munjevito prazni pepeljaru, šolju sa nepopijenom kafom smješta u sudoperu, cigarete, upaljač i knjigu stavlja u tašnu. Brza do ormara. Uzima zelenu tuniku, dar od sestre, navlači crne pantalone. Obuva se. Žutu svilenu ešarpu prebacuje oko vrata. Na kažiprst smješta bakarni prsten, poklon od starije kćerke. Na kraju skida jaknu sa čiviluka, oblači je, pa sve zaodijeva malenim oblakom nedavno otkrivenog parfema. Sa radija se čuje Džoni: Odlazimo, zajedno u noć, odlazimo… okej ludo… odlazimo… zajedno u noooć…
Brava se za njom automatski zaključava. Zajedno u noooć, pjevuši dok silazi niz stepenice. Izgleda da je ovoga jutra muzički urednik njena jedina srodna duša, u njegovoj glavi očigledno ne sviće, kao ni u njenoj, nesvjesno se smiješi pomišljajući kako su srodne duše svuda oko nas, samo ih mi ne vidimo, i ne čujemo, i ne znamo. I dok se prestrojava iz jedne trake u drugu, dok čeka na semaforu, i vozi dalje, dok ulazi i izlazi iz jednog pa drugog kružnog toka, i vrlo brzo zastaje na novom semaforu, oblaci nadolaze, halapljivo gutajući nejake zrake tek promiljelog sunca.