Sjedimo pokraj rijeke, svako u svojim mislima, svako sa svojom lektirom. On je na ležaljci, desetak metara dalje. Ovdje, u nešto dubljem hladu, psi i ja. U termosu je topla kafa. U staklenoj posudici sa žutim poklopcem nekoliko keksića sa ukusom lješnika. U drugom termosu voda. Maločas sam bila na izvoru.
On čita Štefana Cvajga, zbirku priča sa zanimljivim nazivom Dvadeset četiri časa iz života jedne žene. Prije sat vremena molio me je: Pročitaj stranu i po, pazi, samo stranu i po, početak jedne priče. Oduševićeš se, kad ti kažem, oduševićeš se.
U principu ne volim ove situacije. Radije sama krčim puteve svoga čitanja. Ponekad omanem, ali mnogo češće budem ponosna na svoja mala otkrića. Vjerovatno je to moje šesto čulo nešto što najviše volim kod sebe, to kad se pretvorim u psa tragača koji prebira po policama knjiga, koji zaviruje, lista, okreće, koji prinosi knjigu nosu, i dugo je njuši, i samo što se ne obezglavi od mirisa koji zatiče među stranicama. Mjerkam dizajn korica, gladim hrbat, zagledam font slova i procjenjujem težinu knjige, hvatam letimično anotacije na poleđini, najzad čitam prvu rečenicu, da, pogotovo prvu rečenicu, a zatim i drugu, jer često je baš u njoj „kvaka“: U kući Oblonskih prava je uzbuna…
Dvije čaplje nas očito doživljavaju kao prijatelje. I one, poput mene u knjižari, love. Katkad izviju vrat visoko prema nebu, pa se najedanput ukaže njihova ekstravagantna ljepota. Liče na slavne glumice iz tridesetih ili četrdesetih godina dvadesetog vijeka. Marlen Ditrih i Greta Garbo. Nožice su im vitke, hod graciozan, vrat tanak, glavica znatiželjna sa dugačkom oštricom kljuna. Na usnama filmskih diva bila bi to elegancija cigarete. Istina, slici koju vidim nedostaje i elegancija prstiju koji drže cigaretu, i nedostaje ono što nije bilo stvar fizičkog, a što je isijavalo iznutra. Možda prkos, ili melanholija, ili nešto treće. Ali, zato ne nedostaje opšte držanje. Kad polete, njihova ljepota ne nestane, već samo promijeni formu. Krila se razmahnu, a one duge noge povuku se sasvim unazad, i budu u liniji sa ostatkom tijela. Ne mašu krilima, već carski lebde, sve dok ne zamaknu za krošnje najviših vrba.
Priča se zove Pismo jedne neznanke. Lagano uranjam u početak teksta, i uskoro me, kao blagi srčani udar, drmne kraj drugog pasusa: Tebi koji me nikada nisi poznavao… Istog momenta gutam ovu udicu, zainteresovano nastavljam dalje, pa me zatim još dublje povuče početak novog pasusa Moje je dete juče umrlo – tri dana i tri noći borila sam se sa smrću za taj mali nežni život… izmičem se i bježim kao riba koja je upravo progutala živu lignju, i kojoj se udica zabola u čeljust donje vilice, boli, ali i neodoljivo privlači, pokušavam da pobjegnem, moj zadatak je da pročitam samo stranu i po, ni više ni manje od toga, ali nevidljiva ruka vuče me dalje, to jest bliže, čitam i čitam, i baš kad više uopšte ne želim da se odvojim, uronjenost u tekst prekine glas sa daljine od deset metara: I, šta kažeš, mala? – Pusti me da završim priču, odgovaram. – Ne mogu stvarno. Upecala si se, a? Poslušaj starog mačka – klasici su čudo!
Vraćam mu knjigu.
Marlen je sletjela. Za njom i Greta. Sad me podsjećaju na grčke amfore, one duguljaste i uskogrle, najfinije. Stoje okrenute leđima, i ta scena traje dugo, možda i cijeli minut. Figure čaplje, žene i amfore stapaju se u ideju o ljepoti i ponovljivosti oblika, i o vječnoj povezanosti stvari, ljudi i pojava. Ova misao stara je i poznata, analogije su svuda oko nas, ali danas je, ipak, samo moja.
Uzimam svoju knjigu. Nije to nikakav klasik, i ništa ne znam o ovom holandskom autoru. Zove se Arnon Grunberg. Ne znam kakvo će biti ovo putovanje, ne znam da li je trebalo kretati na ovaj put. Još se nijesam upecala. Povlačim se još dublje u hlad vrba. Jedna kreštava ptica ljuti se u krošnjama iza. Nekoliko iskeženih stabala mrtvih vrba propelo se na horizontu. Ta slika je predvorje za kadar u koji ulazim. U njemu se jedan otac priprema za slavlje svoje kćerke. Njeno ime je Tirza. I knjizi je ime Tirza. U sljedećem kadru na vratima se začuje zvono. Čitam: Ono što je Bog bio za ateiste, za porodicu Hofmester je bila mama.
Osjećam, udica se zabola. Prepuštam se, i tonem, duboko u priču.
