Najživopisniji je u toj prostoriji bio kredenac. On je dokazivao samim sobom i onim što je u sebi skrivao, da je to vrijeme iz babinih priča zaista postojalo. U jednoj njegovoj neposlušnoj fioci počivao je stari mlin. Da li se zaustaviti ovdje, pa pričati o mirisu tek pečene kafe, i o prepirci djece na temu ko će mljeti, i čije će šake i mišići duže istrajati u okretanju malog mlinskog žrvnja. Jer, i mlin je, kao i fioka, bio neposlušan. U svakoj sirotinjskoj kući mnogo je šta neposlušno, čitaj neupotrebljivo, ili dotrajalo ili pokvareno. Tu, pokraj mlina, još posuđa – kutlače, drvene kašike, escajg. Specijalna babina alatka za miješanje kačamaka. Razmetač. Zamela sam ga, uzviknula bi sva u znoju baba. A vi sad zborite je li dobro osmočan. Niko kao ona nije umio pogoditi mjeru – koliko ljubavi toliko brašna, toliko kajmaka, toliko fizičke snage da se svi elementi međusobno prožmu. I sve je bilo u savršenoj ravnoteži. Baba nas sve, tako okupljene za trpezom, obujmljuje pogledom, razmišljajući kako je velika i moćna njena životna građevina, i kako je najzad izašla na zdravu i jaku granu.
Vratanca kredenca sad su prekrivena paučinom. Unutra su, na polici, počivale čaše. Jedna šolja, okrznutog oboda, sa sličicom Crvenkape, bila je moja. Kako je stigla u kuću? Nisam se mogla sjetiti. U uglu gore, stajao je i dalje očuvan komplet od finog tankog stakla – bocun i rakijske čaše sa stopom opervažene zlatnom niti. Nadomak ovog kompleta usamljena čašica za rakiju, predmet od posebne važnosti u kući. Čaša iz koje je pio đed, to fantazmagorično, izmaštano biće, nevidljiva alfa i omega svega teškog, nerazriješenog i mračnog što je stajalo unutar zidova ove kuće. Čašica je bila od mutnog stakla boje meda, duž čijih su se stranica pružale usječene brazde. S jedne strane stajala je okrugla, fino izvajana ručka uz koju su palac i kažiprst udobno prianjali. Nebrojeno sam puta zamišljala kako ovu čašicu drži đed, koji u mojim fantazijama, naravno, nikad nije izgledao kao đed (i krivo mi je bilo zbog toga), već kao mladić čiju je fotografiju, između ostalih, stric nedavno sklonio sa zida i odnio je u grad. Zamišljala sam kako lagano prstima obujmljuje čašu, i kako otpija. Još češće sam zamišljala scenu koju je otac često prepričavao kao svoje najranije sjećanje i ujedno jedino sjećanje na oca. U toj sceni jedan odrastao čovjek, moj đed, postavlja kocku čokolade na ivicu kredenca. Zadatak je djeteta koje nema više od godinu i po dana da čokoladu dohvati. Nikad u svojim vizijama nijesam stizala do trenutka kad dijete uspijeva dograbiti željeni predmet. U mojim vizijama dominirala je figura muškarca u uniformi, koja je stajala u kontrastu sa nejakim tek prohodalim djetetom koje se propinje na prste da bi doseglo cilj. Danas kad razmišljam o toj sceni, rekla bih da je u njoj zacrtan i za sva vremena zaustavljen odnos između ova dva međusobno tako bliska i tako daleka muškarca. Veliki dio kasnijeg života tog dječaka sažeo se u pokušaj da zagrize ukus očinske ljubavi. I on je, kao i svaki sin koji ne upamti oca, ponio njegov pečat na sebi, nikad do kraja ne uspijevajući ni da ga skine, ni da ga objasni, ni sebi ni svijetu, koji ga je upravo premjeravao baš po tom pečatu. Uzalud su mu drugi govorili Na ovom štambilju piše to i to. Ali, ta njihova čitanja nisu bila ni tačna, ni umirujuća, on je tražio nešto više, dokaz, svjedočenje, crno na bijelo, što bi njegovog oca izdvojilo od svih onih koji su skončali na sličan način. Kao da za različitost nije bila dovoljna jednostavna činjenica što mu venama teče njegova krv, a ne nečija druga.
*
Na donjoj polici kredenca počivali su tanjiri, duboki, plitki, veliki, mali, svi raspareni. Baba ih je neumorno kupovala. Neki su imali zlatne geometrijske ornamente, neki cvjetne, neki su bili sasvim glatki, neki reljefni, neki okrznuti, sa pukotinama, neki još uvijek zdravi. Ti zdravi počivali su u dnu ovih porcelanskih niski. Bili su posebno paženi, rijetko korišćeni, jer su dolazili još iz onih vremena između dva rata, kad se ovo domaćinstvo kućilo, i kad je kuća bila sasvim nova, i moderna. Da li je moguće da je ikad bila moderna? Gradila su je braća pred kojom se tek otvarao život – jedan nekadašnji oficir, pa po sopstvenoj volji zemljoradnik; drugi kaluđer. Đed i njegov brat. Ni u najmračnijim snovima sigurno nisu mogli slutiti da ih za koju godinu više neće biti, ne samo u kući, nego na cijelom ovom svijetu, iako su se glasovi pronosili da im je postelja negdje na potezu od Aljaske do Australije. Otvoriš atlas i na mapi svijeta povućeš jednu zamišljenu dijagonalnu liniju od A do A. Tu su se negdje, na tom neznatnom potezu od svega četrdesetak centimetara, skrivali odgovori, decenijama.
Ali, vratimo se tanjirima.
Bili su drugačije izrade. Teški, masivni, sa jasno oblikovanim porcelanskim laticama. Njihova težina tjerala me je da razmišljam o vremenu o kome nijesam znala ništa, i koje sam, zbog nepraktičnosti samih tanjira, zamišljala dalekim i zaostalim. Kao da je bila riječ o preistoriji, o dobu u kome ljudi nijesu koristili kašike, viljuške i noževe, niti znali kako da naprave posuđe lagano za ruku, i prijatno za oko. Vrijeme je za tu daleku djevojčicu počinjalo od kraja rata, koji se takođe desio veoma davno, prije cijelih trideset godina na primjer. A rat? Rat je stajao na nekoj zamišljenoj granici između preistorije i istorije. U toj vrtešci vremena, sve što je bilo predratno, bilo je svemirski udaljeno i nedohvatno, i spadalo je u domen legendi. Pitala sam se da li su ljudi u to doba jeli, oblačili se, kupovali, prodavali, kao danas. Nevjerovatne su mi bile babine priče o bogatstvu koje je stajao jedan vo, ili stado ovaca, ili dobra mlijekonosna krava. Još nevjerovatnije su mi zvučale babine priče o ljubavi. Jesu li se ljudi na isti način voljeli? Kakvo je to „gledanje“ bilo pazarnim danima? O kavim je to sijelima i zadjevicama između momaka i djevojaka baba pričala? Kako je to ona pobjegla za đeda? Je li zaista trčala bježeći od neke potjere? Je li se bojala drača i bespuća? Danas na svu sreću djevojke ne bježe, zaključivala sam, i skoro da se nijedna ne udaje sa šesnaest, i djecu ne rađaju u štalama ili na livadama, kao u tom prepotopnom vremenu.
Kako je to baba izgledala kad je bila mlada? Slušajući priče o njenoj ljepoti, sa posebnim isticanjem njene duge zlatne kose, pred očima bi mi iskrsavala ona stričeva žaba-djevojka. Ta vilinska predstava o njoj nekadašnjoj bila je neprestanu bitku sa slikom nje sadašnje. I opstajala je. Kockice su se u djetinjoj glavi logično uklapale. Čitavo babino djetinjstvo bilo je u toj istoj glavi idealni roman, još nenapisan. Poetično, drugačije, bogomdano za stranice knjige. Pomišljala sam – šta je djetinjstvo guščarice Anke, ili prekrasne voljene Hajdi, pri djetinjstvu moje babe. Pod izoštrenim svjetlom svoje mašte mogla sam vidjeti tu hitru djevojčicu kako skakuće s kamena na kamen za svojim stadom, i kako se vijori ta njena duga zlatna kosa, ili kako kroz mrkli mrak grabi ka selu iz dalekih planinskih katuna, i kako je na putu prati jauk izgladnjelih vukova. I sad mi u ušima odzvanjaju bratova podražavanja tih vučjih zavijanja – ona su bila centralni motiv babinih priča za najmlađu unučad. O, brat je bio sjajan vođa vučjeg čopora! Ispršen i nakostriješen stajao je na pročelju stijene, prijeteći zavijao za sićušnom prilikom koja je grabila kroz mrak.
Pa sam zamišljala kako se baba poslije bjekstva udala za đeda, i kako je tako mlada, sa sedamnaest-osamnaest, već počela rađati djecu. I gdje je, pobogu, nestala sva ta ljepota, kad je nema na njenoj najranijoj sačuvanoj fotografiji, skraja rata, na kojoj uza se privija svoje troje djece, i ima dvadeset tri? Kako je moguće da je ljepota sasvim iščezla? Jedino što vidim jeste ozbiljno i naborano lice, oštar nos, tanke skupljene usne bez osmijeha, dva proreza očiju, čiji suženi namršteni pogled govori kako već poznaje gorčinu života. Kako je uopšte nastala ta fotografija boje sepije, sa čijih se iskrzanih rubova izliva siromaštvo, jad i strah? Skoro da fizički mogu osjetiti količinu patnje te preplašene djece i njihove majke, a moje babe.
***
Budi se prije telefonskog alarma. Kroz zatvorene grile dopire slabašna svjetlost. Svanulo je.
Ognjen spava okrenut leđima. Kad li je legao sinoć? Obično čuje njegov dolazak, i registruje u vječito lakom snu svaki njegov pokret. Ponekad, kad se konačno probudi čini joj se da i nije spavala, da je cijele noći pokušavala naći ugodan položaj za svoje reumatično rame, ili je, pak budno pratila kad li će čuti njegovo hrkanje, pa ga, nekad ljutito, nekad meko, prekidati.
Začudo, jutros, njene oči su odmorne i ispavane, kapci laki. Ipak, teško joj je da ustane. Zuri u plafon. Provjerava koliko je sati. Još petnaest minuta do zvaničnog buđenja. Misli da li da ustane pa da joj ostane duže vremena za gustiranje kafe. Divno bi bilo, pomišlja, ali nema snage, kad još uvijek ne mora, da suoči tijelo i um sa agresivnom hladnoćom nezagrijanih odaja kuće.
Tok misli polako se grana dok pokušava ugrabiti još koji minut sna. U glavi joj iskrsava slika – dosjeća se da je sinoć ustajala i otvarala dokument sa babinim rječnikom, sjeća se da je do kasno pisala, čak joj sine i posljednja rečenica. Način na koji je naslikala babin izraz lica jutros joj izgleda uspješno, zadovoljno pomišlja kako je bistri jutarnji um najbolji sudija.
Namješta se u toplini postelje. Sklapa oči i tjera se da zaspi. Još koji minut, makar još koji… No san ne dolazi. Vraćaju joj se nove slike sinoćnjih razmišljanja. Sve su to njene iluzije, sva ta drama oko pisanja, ta neutažena potreba koja vapi da se namiri, taj večernji san da je moguće. Sva ta noćna jurišanja na vjetrenjače razbija hladna jutarnja svijest da će je za deset-petnaest minuta dan ponijeti svojim vrtlozima, i do sljedećeg vikenda moraće da se bori i za dah, a kamoli za komade vremena koje bi mogla iskoristiti za pisanje.
***
Najzanimljivije mi je bilo proučavati prozorčiće kredenca pretvorene u mali porodični album sa fotografijama. U njemu su na istoj strani počivali preci i potomci, babin stric u crnogorskoj nošnji, namrgođen i strog, a do njega babin najstariji unuk i njegov sin, rođen u dalekoj Ukrajini.
Jedna posebna fotografija bila je zakačena u gornjem lijevom uglu kredenca. Na njoj su stajale tri sestre, od otprilike osam, deset i dvanaest godina, babine bliske rođake. Njihovo prisustvo u ovoj čudnoj galeriji oduvijek mi je bilo bitno zbog izgleda i držanja koje odudara od svega okolo, a najviše od mojih predstava o vremenu iz kojeg fotografija potiče. Djevojčice su stajale jedna kraj druge, poređane po visini, sve u istim plisiranim haljinama, sa istim paž frizuricama i istim bijelim mašnama u kosi. Srećne. A vršnjakinje moje babe. Negdje se, dakle, u to vrijeme kome je moj djetinji bog davno rekao laku noć, u nekom drugom svijetu, svakako ljepše i lagodnije živjelo, i ovim ljepoticama sigurno nije nedostajalo ni ptičjega mlijeka, kad je već bilo tako bajnih haljina, mašni, cipelica, i bezbrižnih, za tu svrhu izvježbanih, poluosmijeha. Ovo zapažanje imalo je težinu otkrića.
Desno krilo ovih vrata bilo je bez stakla. Kroz otvoreni okvir slobodno se dolazilo do šolja za mlijeko ili čaj, ili do šoljica za kafu. One, koje su u sjećanju najjasnije, bile su najjednostavnije – tek male ćikare ukrašene poprečnim srebrnastim prugama. Širile su se prema obodu i glatkoćom blago dočekivale usne. Jedna, napukla, posječena crnom krivudavom prugom, stoji i sad, iskrzana i prašnjava, u svojstvu svjedoka negdašnjeg života u kredencu.
*
Baba se bojala jedne posebne vrste smrti. I kuće umiru – govorila je. – Koliko ih je svuđ okolo. Kad ja umrem umrijeće i ova siromašica. Niko od nas nije joj davao za pravo, ali je nije ni razuvjeravao. Danas kuća isprave umire, sasvim sigurno, sama i napuštena, voljena sa daljine, prazna, posjećivana s mijene pa na uštap, rijetko, skoro nikad. Njeni nekadašnji stanovnici obitavaju na grobljima, ili na daljinama sa kojih je nije lako ni jednostavno održavati živu. Lakše je pustiti je da se sasvim uruši. To je prećutni konsenzus svih njenih živih izdanaka. Govorili smo: Što ćeš, takav je život… Ni prva ni posljednja… Iz ove se kože ne može… Govorili smo: Ima preče od prečega… Imamo prioritete… Bolje sagraditi novu dolje, bliže putu… Govorili smo: Od kojih para, tako ti svega… Ma to je rupa bez dna… Koga to više interesuje, časti ti… Usta su nam bila puna riječi.