Jutro. Majsko. Sa oblacima.
U buci kafića.
Udah mira pred ulazak u dan.
Preda mnom – Uelbek, početni pasus.
Ima tih ponedeljaka krajem novembra, ili decembra, naročito ako ste samac, kad vas obuzme osećanje kao da ste u predvorju smrti. Letnji odmor je odavno zaboravljen, nova godina je još daleko; ništavilo je nesvakidašnje blizu.
Novembar i maj u mojoj glavi.
Život i smrt.
Svijet. Politika. Jedan mladić, a zapravo moj vršnjak zaposlen kao menadžer u ovom kafiću, s izrazom gađenja na licu dodaje dnevni list Pobjeda nekom od gostiju. Drži novinu daleko od sebe, između palca i kažiprsta. Boji se kužnih isparenja starog režimskog glasila. Što dalje od medijskih superotrova, kaže položaj njegovog tijela. Što dalje, i samoj sebi to ponavljam svakog dana.
Misao o majci. O njenoj bolesti.
Želja da je poljubim.
Misao o Uni. Potreba da je štitim i da ne dam nikom da je povrijedi.
Misao o Bojani, i njenom gubitku.
Misao o Peđi, o strasti i moranju da bude na moru, da se bori sa velikim ribama, i da pobjeđuje.
Misao o Vani i nastavku njenog puta. O našim druženjima, baš ovdje, u ovom kafiću, svakog utorka, poslije šestog časa. O tome koliko će mi nedostajati.
O mojim učenicima.
O vremenu koje prolazi.
Opet o smrti.
O moru.
O sunčanju.
O tijelu.
O bolu, fizičkom i duševnom. Mom, i tuđem, koji boli ponekad kao da je moj.
O obavezama.
O Stanki, i njenoj nezaustavljivoj pažnji, o darivanjima.
O prstenju na mojim rukama.
O Slavici,i njenoj mudrosti, i našim, u pauzama ugrabljenim kafama.
O Admiri i njenoj hrabrosti.
O Tanji i tituli bake koju će uskoro ponijeti.
O Kseniji, i Cetinju u njenom akcentu i biću.
O Godinju, mačkama, i Nevenu. O neodvojivosti ta tri elementa.
O Peru, i njegovom dubinskom osjećaju za sve nijanse života.
O Dragani, usidrenoj na obalama Pacifika. Kad će se otisnuti nazad, i da li će?
O Jelenčetu, o snazi i smirenosti u njenom glasu i karakteru.
O Adrianu na ulicama Pariza.
O Maksimu i Maheu,tom neumornom dvojcu.
O Ranku.
Pa o Milki, i našoj zajedničkoj ljubavi, Zeti.
O Slapu na Zeti.
O ljetu.
O kući koja me čeka.
Misao o prošlosti.
Pitanja.
Recimo, zdravlje.
Recimo, koliko ćemo još biti zajedno nas dvoje.
Neki košmarni snovi. Ko će otići prvi?
Slutnja bolesti.
Strah.
Neumoljivost lične karte.
Potreba da se voli, odmara, uživa.
Misao o penziji, zemlji obećanoj.
O starosti.
O najrođenijima koji su daleko.
O svima koji su daleko, i kojima je srce možda baš ovdje, u buci kafića.
O životu koji teče i nastavlja se bez obzira na sve.
O mladiću koji je skočio u Moraču. O satima koje je proveo nad vodom, prije skoka.
O mojim starim voljenim psima.
O mojem mačku, njegovim noćnim okršajima i ranama.
O boji mladog lišća.
O licima koja vidim. Licima u razgovoru. Licima nad telefonima.
O prtljagu koji nose.
O stilu koji imaju, ili, pak, nemaju.
O meni koja sjedim i pišem.
O tome kako me vide ljudi koje vidim.
Postavka je često ista. Sve su to ljudi koje znam, bar iz viđenja.
Npr, on je pomorac.
Ona je operisala dojku.
Onaj desno je razveden. Onaj pored njega ima kćerku koja se bori sa depresijom.
U uglu tinejdžer kovrdžave riđe kose, dijete koje je došlo iz tuđine. Moj talentovani učenik.
Ona prosi. U naručju nosi bebu koja vječito spava. Je li istina da ih uspavljuju bromazepamima?
O ovoj trojici ne znam ništa.
Ciganče počinje da plače.
Misao o dječjem plaču.
Uopšte o suzama.
O dugoj ispeglanoj kosi djevojke koja prolazi.
O plavoj ešarpi prebačenoj preko moje tamnozelene tunike. Da li se te boje slažu?
O ponovnoj cigareti u mojoj ruci. Poslije šest godina pauze.
O tome šta mi daje šta mi uzima.
O hrani – mojoj potrebi i slabosti.
O oblacima, i oblicima.
O moranju da zaključim ovaj niz.
O brzini, tjeskobi i pakovanju stvari, misli, života.
O kalupu u koji uskačem svakog jutra.
O skokovima u slobodu.
O nevoljnom vraćanju u kalup.
O ništavilu i smislu.
O optimizmu kojim se svjesno naoružavam.
Ostavljam sve.
Otvaram jedino podsjetnik.
Sad – stavku po stavku do kraja dana.
To je to.
To je moj život.