Rekla je: – Preći ću na drugu stranu.
-Moraš li? – pitao ju je.
– Voda je niska. Ne boj se, evo pogledaj.
I krenula je.
Rijeka je bila dobra tog dana.
Na drugoj strani bilo je malo pješčano žalo, i malo dalje cijela pješčana plaža, sasvim pusta. Bilo joj je potrebno da misli, da bude sama. Sedmica je bila haotična, tumarala je svijetom skoro bez razuma, bez ikakvog dodira sa samom sobom. Dani su udarali jedan o drugi, zaboravljene obaveze, obećanja, dogovori, vukli su je za rukav i iskrsavali kad ih je najmanje očekivala, budeći grižu savjesti, konfuziju i očaj. Cilj joj je bio da savlada samo osnovno. Sve ostalo će završavati usput, zaboravljeno nadoknađivati prema moranju i potrebi.
Bila je to sedmica opraštanja od ljeta. Mnogo šta je trebalo spakovati u pretince prošlog. Bila su to vanredno lijepa porodična druženja. Bili su to ugrabljeni predasi od po nekoliko dana na selu. Bila su to jutarnja izležavanja i ispijanja kafe u hladu jasmina, bogumile i glicinije. Bio je to sladoled „vanila burbon“. Bili su to dugi noćni razgovori sa sestrom. Bilo je to čitanje. I rijeka. I more. Bili su to i opijajući ljetnji mirisi,i ljepljiva vrelina, i intenzivna svjetlost, i ljenstvovanje i letargija. Od svega se trebalo optostiti.
Septembar je zakoračio grubo. Obaveze su hrupile iznenada, kao da nije znala šta se sprema i kako će život izgledati uskoro.
Ponedjeljak je prošao u isforsiranom optimizmu. U utorak se pripremala za rastanak, održala nekoliko časova, ugovorila nekoliko sastanaka. U srijedu je preživjela dramu rastajanja progutavši sve svoje suze. Zarekla se bila da neće plakati. U četvrtak? Šta je bilo u četvrtak? U petak je zaplakala dok je čekala ispred vitrine sa sirevima. Prozaičnost dugog čekanja na uslugu u prodavnici, udružena sa kašnjenjem na posao, srušila je branu podignutu dva dana ranije. Prodavačica je sažaljivo gledala njene suze.
Nekoliko sati kasnije dala se u bijeg. Na rijeku, što prije, na rijeku.
Prostrla je peškir. Legla je. Mogla je, da je htjela, skinuti kupaći kostim, nadaleko nije bilo nikog. Nebom su plovili oblaci. Dolje nad vodom letjele su laste. Približavale su se, prolijetale sasvim iznad njene glave, pa se uzdizale, i zatim u širokim lukovima savijale ka površini vode, ustremljivale se, lako kljunom zaranjale u vodu, hvatale plijen (ovaj momenat, ipak, nije mogla vidjeti), pa se munjevito dizale u visinu.
Toplina pijeska grijala joj je leđa, i sunce meko doticalo kožu pred sami zalazak za Velju glavu.
Bila je to jedva dočekana prijatnost sadašnjosti. Trenutak je pozivao da se prisjeti minulih dana, da ih jednostavno pusti. Sve je to već bila prošlost. Lijepa, bolna, pomalo srceparajuća. Morala je staviti tačku. Biće još susreta i radosti. Još voljenja i čežnji, smijeha, suza, strepnji, iščekivanja, kajanja i ponosa. Biće još svega. Sve treba pustiti da ide svojim putem i svojim ritmom. Živimo u ciklusima, dolazi veliko spavanje, da, ljeto uvijek ubrza frekvencije života, ali, ide jesen, i laste se u beskrajnim zavijucima nevidljivih figura koje iscrtavaju u vazduhu, u stvari spremaju za put dalek hiljade kilometara.
Mogla je da vidi majke i očeve lastavice, velike, sa jasno izraženom bjelinom na trbuhu, i prepoznatljivim konturama koje je nekad šablonski iscrtavala na časovima likovnog. Mogla je da vidi i još nejaku djecu, kako se uče lovu, kako se u društvu roditelja zalijeću ka površini vode pa se strelovito dižu u paralelnim rolerkosterima. Kako će te makanje prevaliti toliki put, nije joj bilo jasno.
Onda su odjednom svi roditelji i sva djeca sletjeli na dalekovodnu žicu koja je presijecala horizont. Možda je tek pokoja izvodila ples nad vodom za jednu jedinu gošću. Nju.
Palo joj je na pamet da ih prebroji. Poneka lasta bi odletjela, poneka sletjela, i žica je sve vrijeme bila puna. Dugo je brojala. Kad je najzad stigla do stotine još nije bila na polovini. Nastavila je dalje. Sjetila se izložbe Marine Abramović u Beogradu. Na drugom spratu paviljona zatekla je svoju kćerku kako broji zrna pirinča. Koliko brojača toliko živih slika. Koliko posjetilaca izložbe toliko aktera stvaranja. Umjetnost je svakoga i sve usisavala u sebe.
Danas se priroda potrudila da je uvuče u svoju igru. I ona sama bila je dio performansa. Brojala je.
Činilo joj se da žica podrhtava, i da joj kroz huk vodopada do ušiju dopire nenametljivo ptičje grgoljenje. Kako je sve što je istinski lijepo istovremeno i skromno, mislila je. Razgovor je tekao mirno, kao i voda pod njima, mali počinak pred nastavak visinskih priprema. Na broju dvjesta sedamdeset tri sve su prhnule u vazduh, i sad je bila sigurna da se žica zanjihala od njihovog jednovremenog odraza.
Sunce je gutala tama Velje glave i ženi je u trenutku postalo hladno. Bila je nezadovoljna što ih nije prebrojala sve. Ustala je, složila peškir, smjestila ga u torbu od slame sa tri izvezena kaktusa. Izdaleka je bila ta torba. Tamo, otkuda je došla, prije tri dana otputovala je njena lasta. Jedna jedina, samo njena. Još je mogla zaplakati zbog toga. Ali, zarekla se da će zauzdati sve svoje suze. Dosta je bilo melodrame.
Zagazila je, i pregazila.
Reska hladnoća vode podvlačila je crtu ispod nečega što se zvalo Ljeto. Performans je bio završen.
– Dugo te nije bilo, zabrinuo sam se.
– Hajde, pogodi koliko u onom jatu ima lasta!
– Ti kao znaš?!