Ima jedan dan u avgustu kad neizbježno zamiriše jesen. Bude to čudno umorna svjetlost u predvečerje, ili hladni dah vjetra usred podneva, ili nešto treće, što ne možeš prevesti u riječi, i što ne traje duže od lepeta krila kakve morske ptice. Uloviš taj trenutak, i pomisliš – aha, ona se sprema…
I zatim dođe.
Od jeseni lako možeš napraviti pjesmu, govorio je davno jedan nesuđeni pjesnik. Možeš pokušati da dođeš, ili čak zaista doći, do određene spoznaje o životu i smrti, o prolaznosti, o starenju. Ona te sama na to navodi. A tek kad je obuzmu njeni kaprici, kad te zaspe onom igličastom kišom, kad te ošine burom, i natjera te da se zgrčiš, poguriš, hodaš prkoseći vjetru, ni tvoj žuti kišobran tu ne može ništa. Hoćeš samo svoju luku, svoj četvrtasti mir, svoj zamandaljeni svijet hoćeš da sačuvaš od jeseni, sad još udružene i sa zimom, koja bez ikakvog obzira odvrće studen katkad i do minusa. I ti, unutar te hladnoće, tih susnježica i vjetrova, treba da sačuvaš svoje biće, da razumiješ majku prirodu, da je voliš i takvu, ljutitu i ledenu, posnu, jer svaka je zima na moru posna, bez snijega, bez idile, bez bijele nepomične punoće sjevernih predjela. Pogled zaustavljaš na pobijeljelom vijencu Sutormana, Rumije i Lisinja, i znaš, dok se ne otope snjegovi nad ovim komadom tvoga mora, neće biti ni istinskog, pravog otapanja leda u tebi samoj.
Ali, kao i onomad u avgustu, desi se dan, čas, trenutak, kad usred januara ti osjetiš da tu, u prvoj sporednoj uličici, diše proljeće. Opet to bude svjetlost, ovoga puta nekako drukčije prelomljena preko pročelja zgrada, suprotna onoj jesenjoj u avgustu, intenzivna, živahna, toliko puta viđena. Ista je to svjetlost koja ti je obznanila i prošlo proljeće, i pretprošlo, i ista ona koja ti je nekada šaputala da ćeš uskoro otići kući, ili na put, ili da će, s prvim proljećnim danima, voljeni doći i zagrliti te, ili se roditi iz pepela, kao Feniks. I ti znaš, ovo je jedno od onih obećanja u koja ne moraš sumnjati, znaš pouzdano da će se ispuniti, znaš da ova svjetlost, ima u danima koji dolaze samo da raste, i da biva jača i ljepša, i toplo ti je i prijatno u sopstvenoj sebi. To je svjetlost ponovnog buđenja, svjetlost koja te i bukvalno podsjeća da su istinite one izanđale fraze o točku sreće, ili o suncu koje neminovno dolazi poslije kiše. Iako znaš da je jedini put kojim neumoljivo ideš put ka smrti, i da što više prizivaš brži protok vremena, zapravo brže dolaziš i svom sopstvenom kraju, ipak, u ovaj januarski dan, kad sunce najavi novi život, misliš da vrijedi, makar i po tu cijenu, željeti da što prije dođe to najljepše od svih godišnjih doba – proljeće.
I sad si tu. Onaj plamičak tek rođenog života, u aprilu je već raširio vriježe, i ti se kupaš u obilju žute i zelene, i cijela si stala u čežnju da dubinski osjetiš taj život proljeća, život rađanja i postepenog jačanja, rasta koji te nedvosmisleno vodi kulminaciji ljeta. Boje ti trepere pred očima, ljudi se smiješe, trave ti pod nogama zuje. Primavera, tako ga je zvao nesuđeni pjesnik. I ti poklanjaš lice suncu, i sjediš omamljena, misliš kako je život lijep, kako treba živjeti trenutke, ne ni prošle, ne ni buduće, nego baš ove sadašnje, ovako pune i čarobne, u kojima si cijela cjelcata predata fenomenu svjetlosti i bivanja. Vidiš duboki smisao u susretanju čovjeka sa samim sobom, i sa prirodom. Oh, nasušno nam je potrebno što više takvih zagrljaja! Vidiš cijelu prirodu u vangogovskom kovitlanju, vidiš i sebe u tom kovitlacu, osjećaš da si i ti sama, u stvari, proljeće, sa svim svojim pljuskovima i grmljavinama, i sa nasmijanim i vedrim danima, poput ovog današnjeg. Primavera, hvala ti, Eol odnosi riječi sa tvojih usana, i dok samoglasnici plešu u mladom lišču, ti odlaziš dalje, u susret suncu i kiši, i oluji ako naiđe, u susret svemu što život čini životom, i proljeće proljećem.