… I počinjalo je spremanje – kupanje u Širokom, sunčanje i valjanje na Pržini, leškarenje u vrbacima, sjedjenje u hladu pokraj izvora, pokraj zelene, tajnovite rijeke. Djeca se penju na malo rječno ostrvo i skaču sa starog vrbovog debla. Stoje u redu, strpljivo čekaju svoj trenutak da napokon skoče u duboki rječni brzak. A djevojčica, plašljiva i nespretna, stoji negdje po strani, i dok drugi skaču na glavu, ona u plićaku vježba svoje prve plivačke zamahe, i stidi se svoje nezgrapnosti. Gleda hitre drugarice iz sela, svoju vitku dugonogu sestru od tetke, i želi i sama takva da bude. Ali ne može. To, naravno, ne umanjuje njenu ljubav prema rijeci, njenoj boji, njenom toku, njenim zatonima. Voli je široku i bujnu, voli je plitku i prozirnu. Voli njen sitni bjeličasti pijesak prostrt po dnu. Njime putuju rakovi. Voli njenu snagu, njenu ćud koja vječito zove na megdan, koja čovjeka tjera da joj pruža otpor i da se muči ne bi li joj izašao nakraj i zadržao svoj kurs. Ona te, velikodušna, pušta da je kobajagi pobjeđuješ, da je savlađuješ, da živiš u iluziji da si jači, i da si je zauzdao. A zaboravljaš da te vreba svojim prvim virom na pedesetak metara niže, i ako je ne poraziš u sljedećih nekoliko metara, ona će te za koji sekund sačekati tamo, odjednom ćudljiva i opasna. Pa se ti igraj i dozvoli sebi da je shvatiš olako. Valjda je u toj njenoj hirovitosti i tajna njene ljepote. Nije ti dovoljno da je voliš. Moraš i da je poštuješ, da imaš na umu sve njene čari i sve njene kaprice, ako hoćeš da te ona od sebe sačuva. I da je nikad, nikad ne potcjenjuješ.
Ona sjedi u hladu i osluškuje predenje helikoptera, vilinih konjica u stvari, posmatra njihova svilena smaragdna krilašca, i tijela dugačka i vretenasta, tanka poput igle. Dakle, na njima vile lete. Čim postoje njihovi konjići vjerovatno postoje i one, vile, u kopreni od nevid-niti. Ali, jednom, možda jednom, ako dovoljno dugo bude pratila šta rade konjići, možda uspije. Možda nekad neka od rječnih vila, ona najmlađa i najluđa, skine sa sebe koprenu i spusti se načas na rijeku da se okupa, kao ovo sad ona. Tako sanjari u sjeni vrba, a onda dolazi Otac, i grli je, nasmijan i vedar, i odvlači je u vodu, da je nauči da pliva. Svaki susret kože i rijeke sveprožimajući je i leden, jer koža je vrela, a rijeka studena. Dok joj stopala trnu, hladnoća se munjevito širi ka kičmi, i poslije minut-dva, tijelo podiže bedeme odbrane, i rijeka se otvara u svoj svojoj krasoti. Otac je drži za ruku. Prvo hodaju, a potom je u naručju prenosi na drugu stranu, gdje je voda plića, i gdje samo malo iza gustog vrbovog granja, stoji ogromno rječno jezero, ako se može tako reći, u kome voda nije brza i hladna, već mirna i za koji stepen toplija. I djevojčica se najzad predaje i opušta. Širi posvećeno ručice, i konačno, jednog dana i sama pliva.
*
Kako je veliko ovo Široko! – uzvikne dijete iz ovog kraja kad prvi put ugleda more. Jer Široko je ta ogromna oaza radosti i slobode, i more se jedino može premjeriti njime.
*
Brat u trku gazi rijeku uzvodno. Leti u zagrljaj roditeljima a pepeljastoriđa kosa leprša mu na vjetru. Lice mu razvučeno u osmijeh. Na suncu blješte sedefaste pločice njegovih novih zubića. Djevojčica razmišlja kako je brat lijep, i kako će ova scena bjelasanja njegove kose i taj izraz sreće na njegovom licu ostati ucrtan na njenoj karti sjećanja. Sjećaću se ovog trenutka i kad budem imala trideset, i četrdeset i pedeset godina, misli. Naravno, ona uopšte ne vjeruje da će to vrijeme ikad doći, misli da je to vrijeme toliko udaljeno od ovog sad da teško da je moguće da će ga i dočekati. To što pričaju svi odrasli, da vrijeme prolazi brzo, tek je šarena laža, jer je u potpunoj suprotnosti sa njenim osjećajem. Eto, ona jedva čeka da dođe do četvrtog razreda, a vrijeme kao da se zainatilo, stoji tvrdoglavo u mjestu, ne mrda. Brat u ruci nosi svoj prvi ulov. Sječe vodu visoko podignutih ruku. Riba se njiše. Cijelo njegovo lice blista najjačom srećom. I sad će zadihan stati i prepričavati kako se sve desilo – koji mamac je koristio – da li crve ili gliste ili hljeb, koji nailon, koju mašinicu, koliko je čekao i na kom mjestu. Stavlja ribu u kofu s vodom i pušta je da se praćaka u svom zatvoru, ne znajući da je i sam, jednom za svagda, postao zarobljenik, da je za vjeki vjekov uhvaćen u mrežu duge i neutažive ljubavi prema vodi i prema ribolovu.
*
A poslije kupanja, u one fine popodnevne sate, kad se i sunce najzad umori od cjelodnevnog udarničkog rada u tom ekvatorski vrelom kraju, sele se na svoje livade pokraj rijeke. Majka i baba već ih čekaju. Prostrle su ćebad. Raširile stolnjak za ručak na travi. Donijele hranu. Šerpa s ručkom smještena je u jedan od sićeva. Preko šerpe, posuda sa već začinjenom salatom, pa topli tek pečeni hljeb zavijen u kuhinjsku krpu. Sjede jedni pokraj drugih, sasušena trava grebe im listove, dok mravi nalaze put do skrovitih prevoja njihovih tijela. Sve joj je to tada izgledalo mučno, jer uvijek je neki drugi svijet bio privlačniji od onog koji nam je dat, a danas, kad je već uveliko upoznala taj svijet za kojim je žudjela, dala bi sve što ima, i što nema, takođe, za jedan duboki udah tog parfema, za tu kompoziciju nejljepših mirisa što ih može imati jedna livada u sjenci granja, uz vodu što postojano nijemo teče. Parfem „made by mlake“. Načinjen je od vrbovog lišća, od sasušene trave, od slatke rječne vode, spravljen rukama velikog meštra – lakog povjetarca koji, šušteći nehajno u krošnjama, sve to neosjetno pakuje u njene malene nozdrve, u pore njene kože, u vlati njene kose, najzad, duboko u nabore njene duše, da u njoj miriše zauvijek, ali nikad tako, nikad kao nekad, kao tada. I zato ona uzalud sad pokušava da povrati i osjeti izgubljeno carstvo. Prošlog je ljeta provela na istom tom mjestu nekoliko sati sa svojim mužem, u jalovom pokušaju da sastavi pokidane veze. Uzalud. Nije bilo ničeg. Nije bilo slika, nije bilo mirisa, nije bilo ljudi, nije bilo života, onog, onakvog života. Činilo se da ni trava, ni rijeka, ni ta stara vrba pod kojom su ljetima leškarili, nije ista. Svakako da nije, šaputao joj je, i sad joj šapuće taj isti glas. Sjeti se koliko si se samo ti promijenila, Djevojčice. Vidiš li ove nekošene trave, vidiš li korov, vidiš li umrla stabla jabuka, umrlu vinovu lozu, i jedva žive džanje? Vidiš, sve to što je bilo i čega više nema, i sve ovo čega ima, a najviše ima odsustva onoga što je bilo, stalo je između tebe nekadašnje i tebe sadašnje, između onih dalekih letargičnih popodneva i ovih današnjih u oštroj prkosnoj travuljini koja ti ne da počinuti.
Ali tada, dok je idila trajala, niko nije bio svjestan bilo kakve posebnosti tih trenutaka, niti skore njihove neponovljivosti. Ljudi su odrastali, odlazili, umirali, mijenjali se, hodali novim cestama na kojima nije bilo mjesta ni mogućnosti za ljenstvovanja pokraj rijeke. U očima svih žitelja ovih rječnih sutona, bio je to prosto život. Običan, nesavršen, oskudan, no ipak pun, pun suštine, i to one u koju se niko naročito ne zagleda, jer se ona jednostavno ima, i podrazumijeva. Stanovala je u ljudima, jednako kao i u krupnim još nezrelim šljivama, u smokvama, u ispucalom naru, u kiselkastim tvrdim džanjama kojima sam punila džepove svakoga dana, i dugo, pošto ih pojedem, sisala njihove glatke koštice.