Smrt i život jedne čitateljke

Roman”Lekcije” tri mjeseca sam nosila u cegeru. U auto. Iz auta. Na selo. Sa sela. Na posao. Kod majke. Pored uzglavlja, svake noći, svakog jutra. Petsto strana papira. I znanje da mora biti dobro kad konačno uđem.

Međutim, stvari su bile preče. Mnoge stvari.

Čitateljka je bila mrtva. A žena u kojoj je čitateljka obitavala, mrtva umorna.

Uzimala sam knjigu na kašičicu kao sirup protiv kašlja. Ukus se kretao u rasponu od gorkog do bezukusnog.

Roman je jednostavno ćutao. Za tri mjeseca pročitala sam tričavih dvjesta strana sa hiljadu i jednim prekidom. Tri strane. Pauza od pet dana. Deset strana. Pauza od dva dana. Pa jedna strana, pa u neko zlo doba cijelih dvadeset strana. Kad bih skupila cio sat čitanja, činilo bi mi se kao da sam uradila nešto veliko. Dešavalo se da sjedim u kafiću sa knjigom na stolu. Knjigom koju ne otvaram. Posmatrala sam je. Spolja, dvije šake elegantno položene na dirke klavira. Unutra, gusto, i tako poznato, makjuanovsko pletivo teksta. Bilo je divno ali opet ne kao kad sam čitala Iskupljenje, ili Zakon o djeci, ili Subotu.

Preokret se desio jednog popodneva kad su mi se nasmiješila cijela dva sata slobode.

Jedna prosta replika pogodila me je ravno u srce, vratila u ne tako davnu prošlost, natjerala da ponovo proživim nekadašnju nemoć da utičem na događaje, i kasnije, nemoć da precizno imenujem to što mi je donijelo toliko patnje. Tema uspostavljanja moći nad drugim ljudskim bićem. Tema zloupotrebe, manipulacije, brisanja jednih sadržaja i učitavanja novih u mozak mladog čovjeka.  Reprogramiranje mozga. Tako je to nazvao Makjuan. Ovako istrgnute iz konteksta te riječi nemaju ni težinu ni ljepotu, ali u srcu priče one su bile bljesak. Riječi koje sama nisam umjela naći, koje su mi toliko trebale. Kad stvarima daš ime, onda ih i razumiješ. Bezimenost se razliva poput ljepljive mase, stvari su tu, ali ti se migolje kroz prste, ne znaš jasno šta su, pa ne možeš jasno ni da se odnosiš prema njima. Pronaći pravu riječ značilo je izaći na svjetlo dana.

Ovo je imalo snagu otkrića. Da, to je bilo to!To je Makjuan!

Odložila sam sve svoje obaveze. Otkazala časove. Odbila pozive za druženje. Morala sam što prije nastaviti dalje. Uronila sam kao što ronilac sa olovom o pojasu ponire u dubine mora. Ovaj roman bio je zapravo to. More. Okean života postavljen na čvrstu armaturnu mrežu događaja dvadesetog vijeka. Na takvoj podlozi izranjale su i preplitale se životne putanje protagonista. Građevina je bila velika, čvrsta, moćna, poput Atlantide. Izgladnjela čitateljka progutala je trista preostalih strana za dva dana. Išla je u prodavnicu. I bila u romanu. Išla je na koncert, bila u romanu. Kuvala je, čistila, prala i peglala. Roman je nije napuštao.

Došla sam do posljednjih dvadeset strana. Sama. U dnevnoj sobi. Morala sam stati. Odložiti trenutak kraja. Zagrlila sam knjigu. Najčvršće što sam mogla. Kakav spomenik ovom dobu. Kakav spomenik čovjeku i njegovoj potrazi za sobom, za ljubavlju, za srećom.

Nastavila sam dalje. Ka kraju, u kome dječak sa stote strane na petstotoj razgovara sa svojom unukom. Šta je sve stalo u onih četiristo između.

Cio njegov život vidjela sam na dlanu. I njegovu smrt, takođe. Vidjela sam je kako dolazi, iako je u romanu nije bilo. Vidjela sam i smrt svoje majke.  I ljudi koje volim. I svoju.

Svi putevi vode k istom.

 Jedino što je važno jeste zadržati ljudsko lice. Biti dobar, čovječe, dok te ima.

Ne propusti to.

*

Ovoj knjizi nije dovoljan zagrljaj, ni ovaj tekst grubo nabacan kao prva ruka maltera na tek podignute zidove.

Nije joj dovoljno ni izvinjenje.

Valjda jedino ljubav.

I zahvalnost što me je čekala i pratila tokom cijelih devedeset dana čitalačke suše, što mi je vjerovala i znala da ćemo na kraju jedna drugoj dati ono najbolje što nas veže.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *