Spuštali smo se uskom kozjom stazom. Dolje uz cestu čekao nas je auto. Moj muž je išao prvi. Ja za njim. On je na rukama nosio kofer. Počivao je na njegovim otvorenim šakama i na unutrašnjim stranama njegovih podlaktica. Tako ukipljen, a ipak u pokretu, podsjećao je na gardiste iz Kuće cvijeća, kada su na plišanim podmecima držali Titovo ordenje tokom ceremonije njegove sahrane. Svi su se tada čudili kako te voštane figure od krvi i mesa uspijevaju držati ruke u jednom te istom, jednako neprijatnom položaju, satima. Tako sam se i ja sad pitala kako on uspijeva nositi teret ispred sebe, dok istovremeno pazi da ne zapne za neki kamen, granu drače, kostrike, bodljikavog bilja koje izdašno raste u ovom kraju. On je, pak, hodao sigurnim korakom. Znala sam da mu sam kofer nije težak. Može ti biti važan za neku buduću priču, maločas mi je rekao. Oh, valjda ću naći nešto originalnije, pomislila sam.
Meni tog časa nije bilo stalo ni do kakvih priča. Ni do postojećih ni do budućih, ni do tuđih ni do svojih. Ali jeste mi bilo stalo do kofera. To što sad taj kofer odlazi iz prostora u kome je bio decenijama, trebalo je da znači njegov spas, a ne njegovu propast. Osjećala sam da je na meni da ga spasim, tako što ću ga smjestiti na suvo, što ću skinuti s njega dugogodišnju skramu vremena učaurenog u plijesan i prašinu. Otvoriću ga i pustiti da nekoliko dana samo diše. Ništa drugo. Nadala sam se da će tako, ako ne sasvim ishlapiti, a ono bar oslabiti miris buđi koja je osvojila njegovu unutrašnjost. Takođe sam se nadala da je to što činim ispravno. Mislila sam, nije grijeh što jedan tako bitan predmet odnosim iz stare kuće na selu. U tu kuću ga je nekada, krajem šezdesetih godina dvadesetog vijeka, donio njegov vlasnik, moj otac. Nadala sam se da se on ne bi naljutio.
Ono što me je mučilo nije toliko bila činjenica što ja taj kofer odnosim, već što je bilo vrlo moguće da ga uopšte neću ni vratiti. I kud će onda on? Da živi u kući kojoj ne pripada? Da skuplja neku nepoznatu prašinu i usisava mirise nekog nepoznatog prostora? Da čami zatvoren na dnu ormara, do konačnog odredišta koje jednog dana u budućnosti može biti jedino smetlište? Da li je imalo smisla pomjerati ga? Možda je jednostavno trebalo dozvoliti da i kofer podijeli sudbinu ostalih stvari tog pokućstva?
Uprkos sumnjama, osjećala sam nemalo uzbuđenje, možda čak i ponos, što sam konačno poduzela nekakav korak.
Kakav-takav, ali korak.
***
Kuća je hladna. Ona tabana po ledenim pločicama kuhinje, gdje joj je na trpezarijskom stolu ostao lap-top. Uključuje ga, i dok čeka da se „podigne sistem“, osluškuje zimsku noć. Ničeg sem zujanja računara i neumornog frižidera, nema u ovoj noći. Ruka joj je utrnula od pisanja u neugodnom položaju. Gleda svoj odraz u oknu prozora, povijena leđa, kosu neurednu od ležanja. Zatim prevaljuje korake: My PC, hard disc E, Podaci sa starog kompjutera. Ide zatim na My documents, i zebnja da neće naći ono što traži, ono zbog čega je usred noći ustala po ovoj studeni, na svu sreću nestane, jer na vrhu liste sačuvanih dokumenata piše: Babin rječnik. Čita. Siromašica, nezaprešna, nebilourok, mrs, koji trijes, imate li mravalja… Spušta kursor niže i niže, ređaju se tek tako nabacani biseri, od kojih svaki zaslužuje bar pasus, poneki i cijelu priču. Kučko paśa, poganac te zgodio, frumetinov ljeb, uzočas, vrsnik, razminuli smo se, nejač, kastig, kaštigulja, zajade, kantanjelo, burilo, poprug, urivak, nidajakibog, na petar, zafrndusio, izduška, cipcijeli dan, punpunano, frkadela, kombine, lumbrela, naodi, minjali su, pala (sa dugouzlaznim a), palati, prepalati, nu da vidim, ma ti božju vjeru zadajem, baština, pečenjak, na listru, biočug, muči (sa kratkosilaznim u), ne denja, ne maniše, ne begeniše, poitaj, pojata, pokajanje (sa kratkouzlaznim prvim a), gabelj, naljega je, šljega je, obrivali su sve, obrivi se, misana sam ti… Cijelo jato lakokrilih ptica gnijezdi se u njenoj glavi, lete oko nje sva ta značenja, ređaju se slike života iz koga su ponikle. Iskrsavale su kad se njima htjelo a ne kad je ona željela, ovako kao noćas, iznenada, glas njene babe šaptao joj ih je u najrazličitijim situacijama, parale bi nebo iznenada, izgovarala ih je bilo gdje, kad god bi ih čula, da bi joj kroz uši prošao njihov zvučni zapis, ne bi li ih bolje upamtila. Beleđija, kamimene, udužila sam se, ćok im se utro, sigurala sam ručak, ne bestijaj, ne kupi govna, tranje, ne tranjaj, džardin, saan (da, sa dva a), sić, lama, sindžir, poprije, belenzuka, fanjela, traveza, zabradila se, zepe, rupica, belaj, mašice, premanulo je, omečilo je, mejovina, krutina, crevlje, džada, bastašna je… Bile su to komete u mraku nepostojanja, male luče života, koji je, dakle, ipak, bio, iako u savremenim fondovima riječi skoro da nije bilo nikakvih znakova njihovog postojanja. Ukucavala ih je u pretinac Moje bilješke na Samsung telefonu, pa ih je jednom, da li kad je telefon zamijenila novim, ili kad je baba najzad prestala da joj ih došaptava, prenijela u računar. Ijem, izagnali smo, steona je, gereljam, tuturijeka, ćepčija, nožice, janim, ckla, jes ka nije, uždi, utuli, časbena je, sklad, ibretnica, lupež, lupežica, božji nimet, iždeni, uždeni, punoručna, lanik, astal, džupa, i ka mi je, kupljem se…
Možda je dosad, uprkos zapisivanju, mislila kako i riječi umiru sa kućama i njenim stanovnicima. Ali, ovoga časa čini joj se da, ipak, ne umiru sve, i ne umiru nužno zauvijek. Možda Word dokument i nije neka zavidna forma postojanja, ali je ipak forma.
***
Onda je jednog bezbojnog, više nego običnog jutra, zazvonio telefon, i majka mi je, u sasvim običnom tonu, kakav je i priličio takvom jutru, rekla:
– Zvao je stric. Išao je na selo, pa mi reče da je skinuo slike sa zidova.
-Skinuo je slike sa zidova! Bože, ja nemam mira otkako sam odnijela kofer, a sad u kući nema ni slika. Zašto je to uradio, je li ti rekao?
-Kako, zašto? Zbog vlage, pobogu milome! – nervozno je uzvraćala majka. – Voda se sliva niz zidove, slike propadaju. Ti ko da ne znaš kakvo je stanje u kući.
– Ali, šta će te slike sad u gradu? – pitala sam, iako sam znala odgovor.
-Daj, molim te, ne pravi se luda. Znaš sve i sama.
-Šta ja znam?!
-Znaš da je dobro što je to uradio, nego stvaraš problem tamo đe ga nema.
Ćutala sam. Racionalnost moje majke često je bivala ledeni tuš. Šokira te, ali ti i prokrvi sve nervne završetke i razbistri ti mozak, i natjera te da misliš zdravorazumski. Majka je vidjela duboko opravdanu logiku u odluci da se slike iz trošne napuštene kuće prenesu na sigurno. Ali meni je vijest o tome zazvučala kao ukidanje neophodne straže. Dok je bilo očiju da me sa zidova dočekuju, bilo je i nade da čuvari rade svoje, i da je kuća, zahvaljujući njima, ipak, živa i zaštićena. Ovako, malo je dijeli od konačnog urušavanja.
Slike su, kao i kofer, otišle na sigurno. Nije tu, naravno, bila riječ ni o kakvim slikarskim platnima, nego o fotografijama poređanim na zidu sobe. Sem fotografija, bila je na jednom zidu te kuće i stara predratna ikona Svetog Đorđa. Visila je iznad kauča u glavnoj prostoriji. Kuća se inače sastojala iz dvije prostorije – jedne, u kojoj se odvijao dnevni život, i druge, u kojoj se spavalo. U prvoj je, doduše, oduvijek spavala baba, i ja sa njom, kad sam bila dijete. Tu je nekada bilo ognjište, sećija, kauč, sto sa stolicama, kredenac, viseći ormarić zvani hladnjak, pegla teška kao tuč, sa mogućnošću da se u nju zatakne gajtan, ali gajtana naravno, nije bilo. Njena čelična površ grijala se na ringli šporeta, a peglalo se na glavnom stolu preko kojega je postavljano preduplano ćebe, pa zatim čaršav. Pored šporeta na drva stajao je šporet na struju. Pa frižider, mali, Obodinov. Preko puta, kauč. Sjesti, ustati, leći, nije bilo moguće bez njegovog komentara. Nije škripao, niti cijukao, kako to dotrajali kauči obično rade. Njegovi su komentari bili blagi, prijateljski šuškavi, gladili su sluh nekom mekoćom, iako su federi polako popuštali, a on preuranjeno stario. Na tom mi je kauču, nekada davno, stric ispričao jednu priču. Priča je bila duga, govorila je o nekakvoj žabi-djevojci koja se provlačila kroz tunele, preskakala potoke i bila nepobjediva, neustrašiva stanovnica rijeke i njenih vrbaka. Često sam, u godinama i decenijama koje su uslijedile, razmišljala kako se čudno udese stvari – ova junakinja živjela je na stričevim usnama i u stričevoj priči jednu jedinu noć, a u mojoj glavi cijeli cjelcati život. Pomno sam pratila sve što mi je govorio, ne sluteći najobičniju istinu – da sve što nastaje upravo i nestaje, i da nikad više, bolne li istine, neću vratiti nijedan njen djelić. Uzalud sam sjutradan molila strica da mi ponovo priča. Ništa od svega nije umio ponoviti. Pričaj mi, pričaj, govorila sam. Stric je bio nemušt, i tog dana, i onog sljedećeg, i onog poslije sljedećeg. Žaba-djevojka preselila se u magle mojih sjećanja, i nikad ništa o njoj nisam uspjela saznati, sem što bih katkad vidjela obrise njenog tijela u trku, i dugu valovitu kosu. Danas mi se čini da sam se baš tada, očiju razrogačenih od čuda, zaljubila u moć priče. Zanimljivo je bilo i to što je moj snažni doživljaj bio ravan stričevoj potpunoj nesvijesti da je učinio bilo šta veliko ili važno. Nije znao, niti slutio, u kakve se naratorske visine vinuo te večeri. Kao da mu je neko proviđenje udahnulo jednokratnu moć – Ovu priliku imaš sad, i nećeš je, ovakvu, imati više nikad, i zato pazi kako ćeš je iskoristiti. I on je, vođen znanjem većim od sebe, možda upravo svecem koji mu je visio tik iznad glave, ispričao priču djevojčici koja sad, poslije toliko silnih godina, krči zarasle staze svog djetinjstva. Meni.
Ikona Svetog Đorđa. Često bih, dok sam bila dijete, zagledala lice tog konjanika. Koplje mu je bilo krvavo dok je na zemlji još uvijek jezikom palacala probodena aždaja. Ali, bez obzira na dramatičnost prizora, lice junaka bilo je mirno, blago, bez grimasa. Da nije bilo ostatka kompozicije, čovjek nikad ne bi pomislio da se tu neko upravo obračunao sa čudovištem. Tada nisam razumijevala ove prividne kontradiktornosti i skoro da ništa nisam znala o aždajama, a još manje o svecima. Znala sam samo da je ovaj muškarac nekako ženski lijep, i da sve to što na slici vidim nije ništa drugo do fantazija. Aždaje ne postoje, sem u pričama, ili na ovakvim slikama.
Ali tu, za stolom, ili na dvijema hoklicama pored šporeta, ili pred kuhinjskom radnom pločom prekrivenom izlizanom karo mušemom, postojao je stvarni život. Brat je svojom sićušnom rukom zakucavao eksere u jednu od stoličica, i ponosno uzvikivao kako umije da koristi čekić, sve dok jednom nije udario sopstveni palac, i tako zauvijek prestao sisati prst umjesto cucle. Majka je zahvatala vodu iz jednog od sićeva, nalivala je u šerpu, pa pristavljala ručak. Otac je pokušavao unijeti vedrinu u ovaj sivo obojeni dom. Zapodijevao je razgovore sa svima, najčešće sa vođom cijele ove družine – vladarkom kuće, imanja, porodice, od koje je zavisilo sve. Vladarka, to jest baba, posmatrala je, sa trona zvanog sećija, šta ko radi, slušala šta ko govori, i riječima milujući, ili kudeći, kako li je već kome po njenom sudu pripadalo, unosila u živote ukućana radost, ili bol.
Nasred kuće stajao je sto čija je lakirana ultrapas ploča odudarala od već dotrajalih stvari preostalog pokućstva. Oko stola četiri stolice dopremljene iz grada, nakon što su za stan u gradu kupljene nove. Iz ispucalih štepova braonkastog skaja virile su trake sunđera, pogodne za čupkanje. Jednom sam uzela komadić sunđera i stavila ga u nos. Cijelog dana ćutala sam o tome, i prstićem gurala sunđerčić sve dublje, u pokušaju da ga izvadim. Tek kad je bol postao oštar i neprekidan, uspjela sam da izgovorim šta me muči. Otac je došao, i izvršio ljekarski zahvat – nadnio se nad mojom glavom, pa pincetom zašao u dubinu moje nozdrve, uhvatio sunđerastu kuglicu, obmotanu slinom i sukrvicom. Otac je uvijek bio spasitelj. Onog kataklizmičnog dana, 15.aprila 1979, kad se život zajedno sa cijelim pokućstvom našeg doma lomio u paramparčad, bio je to ponovo. Majka, oduvijek sklona pesimističnim prognozama, prestravljeno je uzviknula „Izgibosmo danas“, a otac uzbuđeno, ali uvjereno „Sve će biti dobro, samo se držite čvrsto!“. Brata je munjevito ubacio u plakar hodnika, sestricu je dograbila majka, a ja sam stajala zagrlivši vratnicu dnevne sobe, ponavljajući u sebi: Sve će biti dobro, sve će biti dobro. Poslije sam shvatila da sam tog 15. aprila naučila jednu veliku istinu o riječima i o ljudima, ne samo o zemljotresima. On je rekao da će biti dobro, dakle, biće dobro. Drži se čvrsto, i plovi, mala moja!
Zalazim u neplanirane rukavce ove svoje priče, a u stvari želim ispričati kako je baba mirisom priganica ili pite sa sirom budila svoju unučad. Kao omamljeni ustajali smo iz postelja, i sa snom i dalje prevučenim preko očiju, sjedali za sto, gledajući kako se puši vrela gibanica. Zalogaje smo natapali kiselim mlijekom, a brat je zahvatao za njega posebno pripremljeni kajmak iz tegle zvane „kaca“. Vladarka je uživala da svome prestolonasljedniku odvaja najljepše zalogaje. Iako nije htjela priznati, u njenom su svijetu muškarci uvijek imali prednost. Umjela je na lukav način održavati ravnotežu u tom nadgornjavanju između brata i mene. Njemu bi, na primjer, govorila kako ga voli najviše na svijetu, a meni istovremeno namigivala. Dobro je, mene voli više, mislila sam. Poslije sam shvatila da je isto to mislio i on. Odavno smo znali da nije bilo potrebe da bijemo ovakve bitke. Davala je ona ljubavi svima, samo su kriterijumi iz dana u dan bivali drugačiji – nekad po osnovu zasluga, nekad po osnovu položaja u porodičnoj hijerarhiji, nekad po osnovu pola. Najčešće po mjeri sopstvenog raspoloženja. Kako kad. Toplinu i nježnost nekad bi potisnule kritike, zabrane, naređenja. Bez takvih oružja vladarsko žezlo bilo bi simbol nemoći. Podanici bi se, možda, previše opustili, a to bi, ne daj Bože, moglo dovesti do ozbiljnih problema. Katkad sam priželjkivala da me zaboli stomak, da dobijem temteraturu, da se prehladim, ne bih li ugledala na njenom licu onaj zabrinuti, bolećivi pogled, ne bih li čula ono najmekše Mile, boli li te?
Dešavalo se, opet, da danima namrštena ćuti. Ćutanjem je govorila da se nikad neće pomiriti sa činjenicom da se još neko nešto pita u toj kući, sem nje. U ćutanju se krila i posesivnost, i ona posebna vrsta ljubomore, često prisutna kod crnogorskih žena rano ostalih bez muža. Roditelji bi morali skupljati hrabrost da najave svoj odlazak u grad po platu (zašto idete oboje, zar se nijeste naljubavili dosad, odjednom bi progovorilo ćutanje), ili da će djeca deset dana provesti kod svoje druge babe i kod đeda (neka idu cijelo ljeto, zašištalo bi to isto ćutanje), ili da će ih povesti na planinu da tamo provedu desetak dana (ooo, pa vi ste se pogospodili, uskoro nećete znat’ put do ove kuće, osorno bi se nasmijalo ćutanje).
Uspomene su stajale zaglavljene u njenim prsima poput kakvog krakatog čudovišta. Stalno pobuđivane i podsticane pričama, novim ili ponavljanim, stalno natapane suzama, praćene dugim i odjekujućim uzdasima, postale su svojina svih ukućana. One su i bojile prostor tim nijansama tamnosive. I vazduh je bio zasićen tom neopipljivom ljepljivom sadržinom. Kad uđeš, osjetiš. I sve vrijeme to nešto nosiš u sebi, dok ne postane sastavni dio tebe, i dok i ti sam ne počneš da nosiš i isijavaš to isto. Kao kad kapi testiranog parfema poneseš iz prodavnice u nosu. Danas još jasnije mogu da vidim tog štakora prošlosti kako rastače polja svjetlosti, kako ih pretvara u polja tame. On je vjerovatno i glavni razlog što se to voljeno selo u mojim snovima pojavljivalo vječito okovano mrakom, i strahom. Svaki je san nosio jezu, svaka se radnja zbivala u mrkloj hladnoj noći, svaki je pokret praćen grčem, svaka riječ izgovarana šapatom. I samo zahvaljujući hrabrosti sanjača, to jest meni samoj, ponekad se mogla pobijediti tama, i dočekati buđenje.