Poslije ko zna koliko dana, olovka u mojoj ruci.
Mogu li reći da nije bilo vremena?
Je li to bio izgovor?
***
Zvuci dopiru odasvud. Nikog nema u blizini, osim cvrčaka, pčela, ptica, mojih pasa, moga mačka, i mene. Čitav prostor zasićen je dijalozima ptica. Svela sam se na uvo. Upijam. Tečem. Živim.
Zapravo, ne mogu da vjerujem da sam dočekala tišinu, da, u stvari, ne moram ništa. Ne razmišljam o čemu pišem, ni kako pišem, olovka sama nalazi put.
***
Dok slušam ptičju radiodramu, shvatam, nebitna sam. Predstava kojoj, paradoksalno, prisustvujem a ne vidim je, traje nezavisno od mene. Nema u tome što čujem nikakve ideje o mom postojanju, o postojanju ljudi uopšte. Naše putanje se približavaju ali se ne dotiču, nikad toliko da bi se ukrstile i fizički povezale. Ova polifonija glasova, od basa do tenora, od alta do soprana, događa se nezavisno od čovjeka. Od njega se, možda, samo prećutno traži da se ne miješa. Upravo to i činim. Ne miješam se. Uživam u ulozi slušateljke koju izvođači uopšte ne registruju.
***
Majčina dušica raste u sitnim ružičastim bokorima koji se tek ovlaš podižu iznad zemlje. Ima je svud okolo. Ognjen je pošao da je nabere. Osušićemo određenu količinu za čaj. Tako ćemo sačuvati miris ovih livada sve do duboke jeseni, a tada ga više neće biti ni u teglama. Ćekaćemo, zatim, neki trenutak sličan ovom. Proljeća će zasigurno biti i dalje, a nas, nas možda i neće. Ko bi rekao da će maj, sav od zatalasanog nabreklog života koji preplavljuje sva čula, u stvari, mirisati na smrt. A miriše. Ove godine miriše i tako.
***
Neobično sam srećna kad vidim dječaka u mom dragom, kad vidim njegovo probuđeno biće. Volim ga kad je nasmijan, kad isijava mir. To se u posljednje vrijeme dešava samo ovdje, samo u srcu ove divljine, koja je sve protivno civilizaciji. Ako izuzmemo kuću i okolni prostor koji podsjeća na nekakvo dvorište, sve što mi oko vidi i uho čuje, bilo je upravo ovakvo i prije hiljadu godina. Neki drugi mačak spavao je u nekom drugom naručju (ako je uopšte iko u ovoj vukojebini ikada mazio mačke), neki su drugi psi neumorno upijali zvuke i vršili procjenu bezbijednosti svojih vlasnika. Opet, neki drugi su bili tromi, gluvi i slabovidi, kao što je moj stariji pas napola gluv, napola slijep, i sasvim, sasvim trom, toliko da ga ni najslađi poticaji u vidu kolačića ne uspijevaju baš uvijek podići iz cjelodnevnog dremeža.
Ipak, boravak ovdje za njih je radost zbog koje uzbuđeno uskaču u auto. A kad nakon sedamdeset pet kilometara zastanem da bih sa glavnog puta skrenula na krševiti makadam, i u prvoj brzini vozila do kuće, oni ustanu i izviju glave. Taj živi ushićeni pogled svaki put gledam kroz staklo retrovizora. I dok točkovi prelaze preko kamenitih grba i zaranjaju u rupčage, mislim – Bože, kako su nevini i lijepi! Poželim da fotografišem kako vire, ili se propinju, iz zadnje lože auta. Ali, nema fotografije koja može zabilježiti takve trenutke. To samo unutrašnje oko vidi.
I mačak jedva čeka da uleti u svoj kavez. Katkad tokom te vožnje začujem njegov mjauk. Ne znam šta njime hoće da kaže, ali kad najzad ugasim mašinu i otvorim vratanca njegovog malog zatvora, moj razmaženi foteljaš pretvara se u lovca sa zavidnim radnim iskustvom. Dešava se da pola sata priprema skok. A kada jurne, skakavci, ptice, miševi ili krtice samo su obezglavljeni pioni na šahovskom polju jedne livade.
Interesantno je, dakle, šta sve u nama budi ova gruda suđene zemlje.
Čudesno.
Sumrak se bliži.
Berača majčine dušice još nema.
Ptičje posijelo za nijansu je tiše.
I hladnoća najzad nalazi put do moje kože. Međutim, mačak se meškolji, kandžicom prednje šape kači se za moj laki ljetnji džemper, podiže glavu, namješta je posred grudi.
Zna čovjek šta vrijedi.
A i ja znam da ovaj trenutak života u sadašnjosti, trenutak ugrabljen, oslobođen briga, planova, projekcija, problema, nije zapravo trenutak, to je čin, čin dubinskog vraćanja u život, preobražaja, obnavljanja i spokoja.
Zato, noći, budi mi dobrodošla.
Dan mi je dao ono što mi je nedostajalo. Svojom ću svjetlošću razgrnuti mrak. Ovako napojena solarnom energijom, svijetliću i pjevušiti, sve dok ne padnem u san. Kao svitac.