Jedan nenadani trenutak.
Uz hujanje vjetra.
Uz pjev ptica.
Uz Svjetlost.
Uz zujanje insekata.
Uz let dva leptira.
Kad god da dođem, vidim ih. Jedan je žuti. Drugi bijeli. Obilaze teren. Prolaze tik iznad procvjetalih ruzmarina, iznad pločastih pera kaktusa, iznad tek rođenog livadskog cvijeća, penju se do napupjelih grana mladih lipa, i još više do grana stare murve, pa se zalijeću k meni. Čini mi se kako će zaista dodirnuti pramenje moje kose… Zamišljam, to su duše mojih (ne)umrlih. Ova je zemlja upila njihove stope. Duše im jedino ovdje mogu biti. Tata je žuti, šapće dijete u meni.
Listovi rokovnika lepršaju.
Oblak prekriva sunce.
Pa sve padne u sijenku.
I predio izgubi dražest.
I leptiri se izgube. No svjetlost nadire sa novim zaletom vjetra. Papirom putuje sjenka moje šake koja drži olovku. Kakvo čudo – sasvim, sasvim sama na jednom malom parčetu zemlje, daleko od čovjeka, od buke, od grada, od života koji živim. Čeka me knjiga. Ali, meni se ne ulazi u drugi svijet. Želim da budem tu gdje jesam. Ne pomjera me ni jaki nalet vjetra. Ovaj trenutak je nagrada za umor. Za pretrpljeni stres. Kako su dobra, dobra iznenađenja. Kako je dobro biti živ. Osluškivati. Upijati. Posmatrati. Pisati. Biti.
Nije neophodno da ulazis u drugi svijet!Nastavi da hodas u duboku jesen punu sjecanja i srecnih snova .To mogu samo rijetki ,vjecni i.drugaciji. Svijet pociva na parcetu svete daleke zemlje nasih predaka.Nase putovanje u jesen se blizu kraju.
Zdravo, Ratko! Tek danas sam vidjela ovaj komentar. A i ne provjeravam, jer sve svoje čitaoce poznajem! 🙂 Ovo što pišem gotovo niko i ne čita, pa je iznenađenje da je došlo do tebe tim veće. Hvala na komentaru… Znači mi, mada ne volim duboku jesen, ni zimu ne volim, ne želim tamo da putujem. 🙂
Nadam se da si dobro.