(Ovi dnevnički zapisi nastajali su na posljednjim stranicama jednog rokovnika, upravo u vrijeme kad je virus korone smjestio svijet u karantin. Gotovo na početku. Svjesna neponovljivosti trenutka, počela sam pisati. Mjesec dana kasnije shvatila sam da vrijeme korone, ne da ne prolazi, nego tek počinje. Pa sam prestala da pišem.
U međuvremenu je nastala Blogoterapija. Eto im, umjesto rokovnika, nove kuće.)
*
27. mart 2020.
Trinaesti je dan otkako je Una došla iz Beograda, četrnaesti otkako ne radim, deseti otkako se u Crnoj Gori pojavio korona virus.
*
Znala sam maštati: kako bi bilo divno uzeti za sebe neki proljećni odmor, ostaviti sve, uživati u prirodi, oteti se diktatu posla, društva, rodne uloge. Staviti tačku, ili bar tačku i zarez na cio taj zahuktani život koji živim.
Čudno, ali istinito – taj dan je došao, i to ne dan, nego dani, sedmice, možda i mjeseci. Sloboda mi se kiselo osmjehuje – šta da radim s njom?
Ovaj današnji slobodni dan siv je i prazan. Knjige mi ništa ne govore. Nijedna ne zove, ni u jednoj ne mogu ostati duže od pola sata. Pročitam naslov, pročitam dvije-tri-pet strana, i stanem. Nema puta dalje. Želim samo da se sklupčam i da ćutim. Da oslušnem nepoznato. I da ga razumijem. Jer, nepoznato je ovoga puta postalo jednačina sa bezbroj nepoznatih.
Što više osluškujem to slabije čujem.
Što više informacija upijem, to manje znam.
Zbunjenost. Tako se zove stanje u kom se nalazim.
*
Sloboda je došla pružajući ono svoje neočekivano ružno lice. Tu je a nema je, nudi mi se a ne želim je, volim je a odvratna mi je, sanjala sam je a odbacujem je. Grickam je na silu, kao voće koje ne volim.
*
Moji psi, već danima bez šetnje i pokreta, kunjaju cvileći. Gledaju me svake večeri i pitaju: Kad ćemo? Ko zna kad ćemo, mili moji… uživajte što ste tu. Neka vaša braća drhte na ulici pod bičem zakašnjele zime. Vama je toplo, vama je dobro. Niste gladni, niste žedni, niste sami. Moji ste. Ova ljubav koju za vas nosim, snažna je da vas sačuva do slobode. Do ponovne šetnje.
30. mart 2020.
Varljivo sunce, varljivo proljeće 2020. godine.
Relja i Mala leže u hladu narandžinog drveta. Sunce baca svjetlo na agrume u prvim pupoljcima. Iz komšiluka dopire zvuk motorne testere. Iz kuće pored dječji plač. Komšinica iz dotičnog dvorišta vraća se s kesom Idee u ruci. Oblaci biju bitku sa svjetlošću. Zasad, sunce je jače. I vjetrić mu pomaže. Mlada kruška otvara svoje prve cvjetove. Automobilska sirena, pa smijeh žena koje se dovikuju s prozora. Običan proljećni dan. Običan?!
31. mart 2020.
Sto pet zaraženih korona virusom u Crnoj Gori.
Una, savijena u klupko, leži podno mojih nogu. Sjedi u kući već toliko silnih dana. Iz dnevnog boravka čuje se Pako de Lusia. Suprug dlanovima prati flamenko ritam. On uspijeva da uživa u nenadanom odmoru. Una ustaje. Čujem njene korake u kuhinji. Pristavlja vodu za kafu. Svako malo otvara frižider, ili po fiokama traži slatkiše. Živi čekajući da prođe četrnaest dana samoizolacije. Živi za sjutra.
*
U svem ovom ludilu u meni opstaje želja da pišem dnevnik. Živim u iskrivljenoj normalnosti. Posljednje što bi trebalo da bude normalno jeste da sam ja sada ovdje gdje jesam – na krevetu, usred dana, slobodna od svih svojih obaveza, od trke, od ludila dana, mjeseci i godina koje sam živjela do juče.
Razmišljam – kakav sarkazam. Konačno imam vremena da živim onako kako želim – da čitam i da pišem, da ugađam najdražima, da se izležavam. Vremena imam. I uprkos svemu tome, prati me jedna te ista misao – kako vremena u stvari nemam, i kako u trenutku ovog dosad nepoznatog egzistencijalnog straha, zaludu dolaze svi ti darovi.
Mislim na sve drage ljude, nijednog ne želim da izgubim. Dajem sve slobodne sate svog života za život svojih voljenih.
Ako je djelić imanentne pravde koji se ovih dana uspostavlja u novonastalom svijetu i to što moje vrijeme za pravi život dolazi u trenutku kad je život stao, onda je sigurno da sam i sama doprinijela neophodnosti njenog sprovođenja. Ne mogu sebe izuzeti. Već odavno vidim i znam da ova suluda trka mora stati u jednom času. Trčala sam. Bila sam učesnica u toj trci. Pristala sam na nju. Govorila sam da moram. I govoriću to ponovo, vjerovatno, kad sve ovo prođe. Ako prođe.
Ovih dana mediji su zatrpani sličnim zapažanjima umnih ljudi, pa ipak, svaki je čovjek osuđen da do svojih istina dolazi sam. Zato i pišem.
Prisustvujemo čudu. Kosmičkom fenomenu. Pred očima vidim džinovsko tijelo Zemlje koje je decenijama slalo signale, upozoravalo, podsjećalo, pokazivalo da ne možemo više ovako. Konačno je našlo efikasno sredstvo da kaže „stoj“. Ona tako velika, a oružje tako malo. Spoj makrokosmosa i mikrokosmosa u borbi protiv zvijeri zvane čovjek. Po prirodi stvari, ta zvijer sam i ja. Priznaj to, kažem. Ako si čovjek, onda si zvijer. I zaslužila si ovo.
*
Dobijam cirkularnu poruku u vidu fotografije sa tekstom. Na fotografiji Svetozar Marović. A u tekstu – Fali nam da kaže: bolje biti negativan, nego pozitivan, jer ako si pozitivan onda nisi negativan, a ako si negativan, džabe što si pozitivan…
*
Čekamo Jelenin nalaz. Čekamo sjutra.
- april 2020.
Jelenin test na korona virus je negativan! Stvarno je negativan, stvarno nema koronu! Iako je 1.april.
*
Dan provela u obavljanju obaveza po gradu – u banci, prodavnici, apoteci, a zatim u pripremi ručka, pranju suđa, čišćenju podova.
Od dragog prijatelja dobila specijalan poklon – pakovanje od trideset pari jednokratnih nailon rukavica. Poklon vrijedan pamćenja. Zauzvrat mu podigla novac sa bankomata, uredno ga smjestila u kesu i okačila o kvaku ulaznih vrata njegovog stana.
*
Snijeg je opkolio grad. Nagli pad temperature. Vožnja sivim gradom. Iznenadna svijest – grad je pust.
*
Jutarnja hladnoća nije uspjela da me prikuje za krevet. Pomisao na odlazak u grad poslije šest dana, bila je prijatna. Ovo nisam smjela propustiti. Stala sam pred ogledalo, nanijela puder, karmin, olovku za oči, maskaru, stavila šešir, obukla jaknu, pripremila masku i rukavice. Bože, da li je ovo moguće?! Paranoja pred bankomatom. Rukom na koju je bila navučena rukavica ubacila sam karticu, a zatim smjestila i karticu i novac u novčanik. Kapiram, dodirnula sam rukavicom novčanice koje je dodirnulo ko zna koliko ruku! Da li je rukavicu trebalo da skinem prije preuzimanja novca? Ili je trebalo da je skinem i bacim po smještanju novca u novčanik? Ništa od toga nisam uradila. Zatim shvatam da je i spoljašnjost novčanika kontaminirana, jer sam ga sa rukavicama na rukama i presavila i zakopčala i spustila u torbu. Zamišljam kako mi nekakva hodajuća tjelašca vršljaju po tašni. Samo da ne dodirnem lice, ili oči. Sijedam u auto. Dajem kontakt. Ubacujem u prvu. Moje šake u rukavicama počivaju na volanu. Sad i ključ i volan moram da dezinfikujem. Skidam rukavice, uzimam sprej sa alkoholom, prskam volan, ključ, ruke. U tašni nevidljivi život nastavlja da se komeša. Potencijalni neprijatelj vreba iz svih pravaca. Da naprskam nasumično sve što je u tašni?
Ovo nije normalno, definitivno nije normalno.
*
Dolazim do opustjelih polica na kojima je do juče bilo brašno. Svih ovih dana ponavljam kako neću da pravim zalihe. I zaista neću. Ali, danas mi je potreban jedan kilogram brašna. Una je poželjela palačinke, a želim da se oprobam i u miješenju hljeba. Tako bih izbjegla svakodnevni odlazak u prodavnicu. Brašna, međutim, nema. Nema ni kvasca. nema ni ulja. Osjećam kako plima u meni nadolazi, zvrjim u prazno, gutam suze, pomišljam kako sam glupa i nemoćna. Da li je moguće da se sa svoje pedeset i dvije godine, osjećam tako bespomoćno, i to u prodavnici?!
*
Iza komšijskog krova viri sunce. Dan je već uveliko duži, a i proljećna satnica se pomjerila, pa se čini da imamo baš mnogo vremena.
- 2. april 2020.
Prijatna toplina proljeća.
Broj zaraženih popeo se na sto četrdeset. Epidemiolog Begić naglašava da je ovaj porast naplata za nepoštovanje pravila od prije četrnaest dana.
*
Danas mami nosim ručak. Ona zatvorena i sama sjedi u stanu već danima. Na sreću, ne pada joj to teško. Oduvijek sam bila asocijalna, ironiše na svoj račun. Donesem joj stvari do ulaznih vrata, i tu na udaljenosti od dva metra, ćaskamo. Ponekad sjednem na stepenište. Gledamo se i pričamo. Vidim, dobro je raspoložena. Prati sve nove informacije na TV-u, ozbiljno se posvetila tome. Razmišljam kako kod mame uvijek dolazim u žurbi. Vremena nikad nemam. Dođem da uzmem to što mi je spremila, iili obrnuto, i jurim dalje. Sjetim se često Ernesta Sabata. Tek mu je majčina smrt donijela svijest o zauvijek propuštenom. Majke su vječna bića, i za nas koji smo srećni da ih i u šestoj deceniji imamo, nepojmljiva je činjenica da će umrijeti. Kako povjerovati da će umrijeti neko ko je oduvijek tu?
I ovdje je sudbina uspjela da mi se naruga. Sad imam pregršt vremena za druženje s majkom, a sve što možemo jeste da vodimo telefonske razgovore, ili da se svaki treći-četvrti dan vidimo na kratko, prilikom primopredaje stvari. Nedostaje mi i majčin dolazak vikendom. Čeka je cvijeće. Već nekoliko biljki stoji u redu za presađivanje. Majčina zelena ruka opraši ih ljubavlju i sigurnošću, i stvari uvijek krenu naprijed.
Moje biljke, inače, ne znaju šta će sa mnom. A ni ja s njima. Volim ih, a nemam gdje da ih smjestim. Otvorila sam širom vrata iako moj dom nema kapaciteta da ih primi. Opet idem preko granica svojih mogućnosti. Opet mislim – nekako će već biti. Čeljad u ovoj kući nisu bijesna. Tu ubrajam – tri ljudska bića, dva pseća i jedno mačje. Naći ćemo mjesta i za biljke.
Među svom tom zelenom mlađarijom smjestio se jedan uveli cvijet. Nemam srca da ga izvučem iz zemlje i bacim. Vrhovi njegovih grančica čine se zdravi. Da ih posiječem i ponovo posadim? Da ih stavim u vodu? Da pokušam nekako da revitalizujem cijelu biljku?
Eto o čemu se sve misli u vremenu korone. Zapravo o čemu sve ima vremena da se misli. Da idem na posao, ne bih imala vremena da se zagledam u ritam života ovog sukulenta. Mama bi mu vjerovatno presudila nekog vikenda. Sve bi se brzo završilo i bilo bi jasno. Ovako stojim u mjestu.
4.april 2020.
Dvjesta jedan zaraženi.
Subota. Prvi dan vikenda kada je kretanje dozvoljeno do trinaest časova. Sjutra će biti isto tako.
*
Dan je ispunjen mnogo čime. Razgovor s prijateljicama preko Zum platforme koju sam već uveliko usavršila sa svojim učenicima. Sinoć smo imali razgovor o romanu Zločin i kazna. I stvarno je radilo. Vodili smo dijalog, priča je tekla, i bila je sasvim moguća. Njihova lica na ekranu. Tako bliska i draga. I ujedno, tako daleka. Ni najmodernija tehnologija ne može trčati trku sa živim susretom, živom razmjenom riječi, pogleda, osmjeha. Neka lica skrivena su iza inicijala, neka uopšte nisu ni prisutna. Zamorno mi je da vodim evidenciju o prisustvu na ovim virtuelnim časovima.
*
Osjetih radost kad vidjeh lica mojih drugarica na ekranu. Čule smo i vidjele jedna drugu, malo se smijale, malo ćaskale o situaciji u kojoj smo se našle. Pile smo kafu i čaj, ušuškane u svojim foteljama. Sve je izgledalo normalno. U neku ruku i jeste bilo normalno – u toplini svojih domova, zaštićene, site, naspavane, odmorne, mogle smo da budemo zadovoljne. No, s druge strane, apsurdnost trenutka u kome živimo ne gubi na značaju. U odnosu na ratne devedesete, na inflaciju, na nestašicu osnovnih životnih namirnica, u odnosu na konstantnu egzistencijalnu nesigurnost, ovaj trenutak može se prepoznati kao bezazlen i lak. Međutim, sva ratna i poratna dešavanja devedesetih, nijednog momenta nisu zaustavila život na Balkanu, a kamoli na planeti. Neprijatelj je bio čovjek s puškom, komšija, sugrađanin, kolega. Ljudi su jedni drugima bili vukovi. Ovdje je, pak, neprijatelj nevidljiv golim okom, i sve dok ga ne usisaš u sebe ti nemaš nikakvu manifestaciju njegovog dejstvovanja – živiš zatvoren u svoja četiri zida, čekaš da dođe, a nadaš se da neće doći. Ne znaš kako će tvoj organizam reagovati na njegovo prisustvo, ako ti dođe. Ne znaš kako će reagovati tvoji bližnji. Nadaš se da će vas sve zaobići. Naivno pomišljaš da će zaobići tebe i sve tvoje, ali te iskustvo uči da mečka kuca na svačija vrata i da ne postoji realan razlog na osnovu kojeg bi ti mogao vjerovati da ćeš biti izuzet. Baš suprotno, postoji velika vjerovatnoća da nećeš biti izuzet. Zašto bi?! Učinićeš sve da se zaštitiš, i da zaštitiš svoje najbliže, ali u dugom hodu predstojećih dana, sedmica, mjeseci, koliko je uopšte moguće uspjeti?!
Jedna od prijateljica kaže da je na njenom suprugu i na njoj ogroman teret. Oni imaju privatnu firmu. Sve dažbine, krediti, druga davanja, regularno dolaze na red svakog mjeseca. Ako nema posla, nema ni zarade. Ako nema zarade, nema ni podmirivanja mjesečnih obaveza. Ekonomski trenutak je težak, i veliki su izgledi da će biti još teži. Odjednom plata u državnoj ustanovi postaje nešto veliko, koliko god da je skromna. Odjednom, izlazi da je i po osnovu novca sreća što radim u školi. Odjednom, ta plata nije više ni tako mala, samo da ne bude manja. Več se spekuliše o smanjenju plata u javnom sektoru. Ne znam šta bismo radili u tom slučaju.
Završavamo razgovor sa stidljivom nadom da ćemo uskoro piti kafu uživo. Kao u dobra stara vremena od prije mjesec dana.
*
Kćerka me proziva – Šta radiš, majko? Pišeš? Koliko je danas mrtvih od korone? – Bože, kako si grozna! – Izvini, ne mrtvih, zaraženih… – i smije se. Smeta joj što se ne trgnem i ne izađem iz teme. Smeta joj što mi je glavno štivo izvještaj Svjetske zdravstvene organizacije o širenju virusa. Pratim krivu rasta u Crnoj Gori i okruženju kao da radim u Zavodu za statistiku.
Čujem je kako gunđa, nezadovoljna držanjem moga tijela, izrazom moga lica, odsustvom moga osmijeha.
*
Mladost… Divna što je takva. Okrutna što je takva.
6.april 2020.
Dvjesta trideset tri oboljele osobe u Crnoj Gori.
Još jedan skotrljani dan. Penjao se, i stigao nekako do vrha brda, a onda se u sumrak sunovratio i zaustavio na trosjedu, noseći sa sobom opori ukus neprijatnosti zbog još jednog višestanog traćenja vremena na najobičnije kućne radnje koje možemo obuhvatiti riječju spremanje, pa je ponoviti još tri puta, jer toliko toga je bilo, toliko toga se nanizalo, a zapravo nije bilo ničeg…
Misli su, kao zalutale ptice, udarale u staklo uma. Život je postao apsurd u svojoj najočiglednijoj, najčitljivijoj formi – Sunce je danas bilo izričito, intenzivno, livada ispred kuće bila je blještavozelena, duša je, potaknuta njome, htjela još dalje od ograde, u prirodu, u šumu, među drveće. A nije mogla nikamo preko kapije, i livada je samo prestala da sija, u tren je počela da liči na onu vještačku travu na koju se smještaju uskršnja jaja. Sve je odjednom bilo fejk, rekla bi moja kćerka.
A onda mi drugarica reče: Ćuti, znaš li šta bih ja dala za pola metra balkona. Sopstvenu misao zato ugrizem za jezik, i kažem – zbilja ćuti. Otvori oči. Sve je dobro, sve je još uvijek dobro! Sve će biti dobro! Cijeni to! Budi zahvalna.
*
Još jedna cirkularna poruka u vidu fotografije sa tekstom u oblačiću. Na fotografiji dvije kokoške, pas i mačka. Svi na simsu prozora, svi slobodni, tek pristigli sa livade u pozadini. Tako propeti uz staklo, pitaju nas, uvele stanovnike karantina: Kako ste? Treba li vam što?
Nema tog virusa koji može ubiti duh naroda, to je jedino sigurno.
*
Sjutra me čekaju “tehnikalije”. Prodavnica, na primjer. Pitanje da li nositi ili ne nositi masku i rukavice. Stavovi su oprečni. Ja sam za.
Ali, ima li nešto što nije stotinu puta dokazano i stotinu puta pobijeno u ovoj korona mašineriji? Vjerovatno ne postoji informacija, uputstvo, savjet, činjenica koja je izrečena, a da nije opovrgnuta. Sve te frustrirajuće, kontradiktorne informacije zbunjuju čovjeka, on oscilira skraja nakraj medijskog okeana, različite struje bacaju ga nemilosrdno, potapaju ga i uzdižu, i on, ta figurina naoružana beskorisnom maskom i još beskorisnijim rukavicama, batrga se i bori da u svemu tome nađe neki svoj kurs. Sluđen, potapan, pa vraćan u žive iz pesimizma u optimizam, i obrnuto, nosi tu svoju nečistim silama zaposjednutu glavu na počinak, nemoćan da se otrgne, prekriži, uspostavi distancu u odnosu na medije. A da bi bar pokušao da živi normalno prvo mu je potrebna ta distanca. I to ne ona od dva metra. Tu ni dvadeset, ni dvjesta dvadeset metara nije dovoljno, jer cio je prostor medijski zatrovan, a čovjekovi odbrambeni sistemi već odavno oslabljeni, praktično skrhani.
I baš zato što je sistem odbrane već odavno urušen stalnim i stalnim trovanjem, on ne uspijeva da se otrgne – nošen talasom sujevjerja i nadriljekarstva, muti čarobne napitke poput sode i limuna, a zatim se baca na teorije zavjere čiji su odgovori nekako jasni, pitki, logični. A čovjeku je u svem ovom haosu upravo potrebno sidro logike i zdravog razuma.
*
Uh što mislim, kud sam zalutala?
Gacaš po medijskoj kaljuzi, eto gdje si!
Vraćaj se iz živog blata, ženo draga, i završi za danas! Spavaj!
7. april 2020.
Svega osam zaraženih danas. Zatišje? Lažna slika? Najzad uspostavljena kontrola? Ova radoznalost biće zadovoljena u narednih nekoliko dana.
Vrijeme provela u druženju sa biljkama. Blagotvorni uticaj dodira sa zemljom. Sunce je bilo izdašno.
Moja ruka konačno oslobođena. Nesigurnost u odnosu prema biljkama podsjeća me na dane kad sam postala majka, kad nisam znala prosuditi kako i šta tačno treba raditi, ni da li je to što radim dobro. No sad, suočena sa činjenicom da je moja fitomentorka (zvana mama) u izolaciji, moram sama uložiti u poduhvat presađivanja, okopavanja, prihranjivanja.
U svakom slučaju, bio je ovo dan nade, dan odmora. Dan bez telefona. Dan s prirodom. Dan sa biljkama i zemljom.
Dan u kome sam na trenutke zaboravila zašto sam tu gdje jesam, i otkud ja u ovoj priči.
13. april 2020.
Trenutak bez daška vjetra, sa ponekim lepršavim oblakom na horizontu iznad mora. Pjev pijetla, cvrkut ptica, jedan dragi mačak nedavno izašao iz zatvora zvanog stan. On očima djeteta posmatra svijet oko sebe. Bojažljivo, kao da stupa po pamuku, vere se uz stablo vinove loze, pa na konstrukciju tende, pa na krov. Čuđenje i zainteresovanost u njegovom pogledu nagoni me da i sama pokušam da vidim nešto vrijedno čuđenja ili divljenja u onome što su moje oči davno prestale da vide, i što doživljavaju kao svakodnevni, krajnje obični, životni ambijent..
*
Licemjerje kao da je ukorijenjeno u suštinu našeg bivstvovanja. Na skali vrijednosti, zdravlje, ljubav, porodica, mir, zauzimaju vodeća mjesta. Na riječima. No, ono što živimo najčešće je suprotno tome, tako da se apsurdnost življenja uspostavlja na nivou individue, na njegovim unutrašnjim kontradiktornostima, i neskladu između onoga što bi trebalo da bude i onoga što jeste.
Izgleda da nas ovo korona vrijeme poziva da preispitamo svoj odnos sa samima sobom prije svega. Tekstovi brojnih autora i kod nas i u svijetu govore o granicama koje je čovjek prekoračio, poremetivši tako ravnotežu između sebe i svijeta, sebe i prirode, sebe i univerzuma. Precijenio se, dograbio za sebe više nego što mu pripada.
Bilo bi nasušno potrebno da istinski pokušamo živjeti vrijednosti za koje se zalažemo. I to ne od ponedjeljka, ne od ukidanja mjera NKT-a, nego od ovog momenta. Od ovog sad.
25.april 2020.
Pauza zbog uvjerenosti u besmisao. Čemu sad pisanje, čemu pisanje o onome o čemu svi pišu?!
*
Počelo popuštanje mjera, širenje sloboda.
Trista dvadeset oboljelih u Crnoj Gori. Krivulja pada oboljelih i krivulja rasta oporavljenih samo što se nisu sastale.
Sve same dobre vijesti.
No ipak, neko drag i blizak nedjeljama leži na respiratoru.
Kako dozvoliti sebi radost, i reći da nije bilo strašno, da je u stvari dobro prošlo?! Kad jeste bilo strašno, kad nije dobro prošlo, i kad nije dobro ni sad, i kad u stvari uopšte nije prošlo.
Život, jasno je, mora i treba da se nastavi. I na kolektivnom i na individualnom planu nastavak života poslije velikih bura i brodoloma dolazi kao malo čudo. Osjećam tremu pri pomisli na susret s prijateljima, na sjedjenje u kafiću koji volim, na odlazak u knjižaru, u pozorište, pri pomisli na običnu šetnju.
Kako da se sretnem s prijateljima ili prijateljicama, a da ih ne zagrlim?! Šta da radimo sa sopstvenom potrebom za grljenjem, za nježnošću, za razmjenom ljubavi nakon toliko vremena neviđanja?!
26.april 2020.
Proljećni smiraj dana. Cvrkut prica. Bill Evans, Cool Jazz Piano. Ti prsti po klaviru, mir i ljepota koja mi je potrebna.
Danas nijednog novooboljelog od osamdeset devet testiranih. Izlazimo polako na svjetlo zdravlja.
I snimak pluća dragog školskog druga izgleda nešto bolje, kažu ljekari. Moj um ne može zamisliti nijedan drukčiji scenario, sem onaj najbolji. Jemči mi to njegova fizička snaga, i čvrsto nervno stablo, i veliko znanje o ljudskom organizmu. Svih ovih godina bio nam je neka vrsta ljekarskog oslonca. Pozvala bih ga i rekla mu: Molim te, pomozi mi. I on bi bespogovorno pomagao. Mora mu biti bolje. Zamišljam njegovo buđenje, uživljavam se u tu sliku, živim je. Uspijevam da se zahvalim.
*
Dešava se da sanjam neke svoje učenike i učenice. Poželim da ih vidim. Sjetim se kako posljednjih dana avgusta s nekim suzdržanim uzbuđenjem dočekujem prvi septembar. Tad u njihovim pogledima, držanju tijela, visini, ukupnom stavu, prepoznam da su rasli, mijenjali se, sticali životna iskustva. Neko veće znanje o svijetu sija im iz očiju.
*
Želim ponovo da čitam mladost. Želim to uživo.
Daleko mi je 1. septembar.
27. april 2020.
Mačak u svjetlosti jutra. Dugmići njegovih očiju blistaju iz gustog granja lovor višnje.
Za ovih mjesec dana upoznavao je život van granica kutije, i osvajao prostore slobode. Donio je, o Bože, na uvid svoje prve predatorske trofeje. Oprostili smo mu ubijenu pticu, oprostili smo mu i njeno perje ispod trpezarijskog stola, i dva obezglavljena miša u dvorištu.
Teška srca, ali uspjeli smo. I nastavili da ga volimo. Možda još i jače.
Njega vodi urođeni instinkt. A šta vodi životinju zvanu čovjek?
*
Relja i Mala u istegnutim najdužim verzijama sebe, polegli po livadi. Nas dvije sjedimo okrenute svjetlosti. U nosu nam miris kafe. U ušima neki fini akordi. To on svira jednu od svojih omiljenih. Venecuelanski valcer, tako se zove, kaže.
Kadar dovoljno lijep da cijelu priču o koroni sabijem u ćošak svoga uma.
Bar na nekoliko gutljaja kafe.